Tradicionalno čudo inače je deo praznovanja jednog veoma razrađenog festivala. Ceremonija u čast svetog Januarijusa počinje u devet časova ujutro. Gomile ljudi se sakupljaju u Napuljskoj katedrali a većina želi da bude što bliže kapeli gde se drže flašice sa sasušenom krvlju. Blizu oltara u kapeli je srebrni sanduk u kome je lobanja svetog Januarijusa. Pošto u kapelu može da stane jedva stotinu ljudi, samo odabrani gosti mogu da uđu i posmatraju čudo. Većina naroda može da se zadovolji time što se nalazi na području katedrale. Samo gradski i crkveni dostojanstvenici i posebno pozvani mogu da posmatraju kako se flašice izvlače iz skloništa, na početku ceremonije. Među njima je i grupa starijih žena koje treba da pomognu da se čudo ostvari. One su poznate kao ‘rođake svetog Januarijusa’, smeštaju se pored oltara i ponašaju se kao navijačice na utakmicama.
Čim se izvuku iz skloništa, flašice se dižu uvis da bi ih narod video. U tom trenutku, krv je još sasušena. Tada ‘rođake svetog Januarijusa’ počinju da viču, moleći sveca da načini čudo i pretvori prah u krv. One čak i psuju i govore ružne reči ako se čudo ne dogodi dovoljno brzo. Uskoro se gomila pridružuje njihovom vikanju.
Nekoliko minuta posle početka svečanosti, crkveni dostojanstvenici počinju da mašu crvenim maramicama što je znak da se čudo dogodilo. Drugi sveštenici prinose sveće flašicama tako da bi gomila mogla da vidi da se u flašicama sada nalazi krv. Tada svi dostojanstvenici i ‘rođake sveca’ ljube sandučić, a onda se on pronosi kroz katedralu. Tokom procesije odjekuju reči ‘Te Deum’, pa potom se flašice vraćaju u sklonište. Ponekad krv ostaje tečna tokom cele ceremonije a ponekad se vraća u prah, dok se još nosi katedralom.