U hromozomskoj matrici, inače, nema utisnute ljubomore. Naslednost je isključena, i u tome se stručnjaci slažu. Ali mnogo toga drugom vezanog za svet ljubomore izmiče konačnom razjašnjenju.
Profesor Ernest Borneman iz Beča, recimo, smatra ljubomoru civilizacijskom neurozom nastalom vaspitanjem. Kako on kaže: ‘Kulture koje ne poznaju pojam posedovanja, žive bez nje’.
I zaista, moć i želja za posedovanjem mogu biti pokretači razorne strasti. Baš kao što je psihoanalitičar Vilhelm Štekel govorio još početkom XX veka: ‘Tragična osobina čovečanstva jeste što ništa ne ume da deli’. Uostalo, jedno istraživanje minhenskog Društva za racionalnu psihologiju pokazalo je da u dve trećine slučajeva ljubomoru, i kod muškaraca i kod žena, uslovljava preterani posednički zahtev. Drugim rečima, u partneru se vidi svojina. U pojedinim vremenskim epohama bilo je to izražavano i na prilično eksplicitne načine – setimo se samo zloglasnih pojaseva nevinosti koje su u feudalno doba neki muževi stavljali svojim ženama kada bi na duže vreme odlazili od kuće, želeći da se na taj način osiguraju od njihove eventualne bračne izdaje.
Berlinski psiholog Volfgang Kriger, međutim, ljubomoru smatra sastavnim delom ljudskog bića, komentarišući kako je osećaj pripadanja nekome osnovna čovekova potreba. On kaže: ‘Ljubomora je upozorenje pred alarm kada neka veza dođe u opasnost’.
Istaživači su, međutim, želeli otići i korak dalje. Želeli su, naime, saznati šta se to događa u našem mozgu i telu u trenutku napada ljubomore, i koje su sve moguće posledice svega toga.
Iza ljubomore, te mračne strane ljubavi, uvek se, zapravo, nalazi strah. Strah od gubitka ili poređenja, strah da se nekim drugima, jednostavno, ne može konkurisati. Ovaj strah, pak, nagriza samopouzdanje i izaziva grčenje stomaka, a na tu opasnost telo reaguje kao na napad nepoznatog virusa.