Evo još jednog sličnog događaja. U knjizi ‘Duhovi i legende Uiltiširskog kraja’ pominje se i sledeći slučaj. Devojka Edna Hedžis je 1973. godine vozila bicikl, kad je iznenada počela nepogoda. Edna je sišla sa bicikla i, spazivši u blizini kućicu, odlučila je da se tamo skloni i sačeka da prođe nevreme. U kući je živeo starac, koji je dozvolio devojci da se skloni od nepogode, ali sa njom nije progovorio ni jednu reč. Zatim je Edna otkrila da ponovo vozi bicikl. Kako i pod kojim uslovima je napustila kućicu nikako nije mogla da se seti. A i pomenuta kućica, kako se kasnije razjasnilo, nikada nije na tom mestu ni postojala. Uz sve to, drugarice, koje su čekale Ednu, uočile su da joj je odeća sasvim suva, dok su one, čekajući je, bile mokre do gole kože. Primamljivo je povezati sve tepriče, pretpostavljajući da se povremeno u našem prostoru i vremenu otvaraju vrata koja vode u ‘svet bajki’. Ali, po mišljenju specijalista iz oblasti psihologije odgonetka te pojave krije se u nečemu sasvim drugom:priviđenja se ne pojavljuju na javi, već samo u našoj misaonoj percepciji kao rezultat hipnotičkog transa.
Čovek može dospeti u takvo stanje čak i bez hipnotizera, spontano, pod uticajem monotonog puta ili ritmičkog dobovanja kiše, ili od iznenadnog bljeska munje. A u slučaju Aleksandra Volžanina i njegovih drugova i u priči Edne Hedžis sve pomenuto bilo je prisutno. Kako pokazuju eksperimenti, osećaji čoveka za vreme transa po svojoj upadljivosti i prirodnosti praktično se ne razlikuju od pravih utisaka. Obmanuta čula, vođena fantazijom mozga, proizvode takve detaljne slike, koje je zatim praktično nemoguće razlikovati od prirodnih sećanja. Doktor medicinskih nauka V. Fajviševski, analizirajući slične slučajeve, posebnu pažnju obraća na trenutak izlaska iz stanja transa, kada ljudi često osećaju vegetativnu dezorganizaciju, vrtoglavicu, male poremećaje u koordinaciji pokreta, i često se ne sećaju trenutka prelaska iz stanja hipnoze u realno stanje. Svi ti znaci bili su prisutni u priči Volžanina i Edene Hedžis, što posredno potvrđuje da su svoje pustolovine oni doživeli ne na javi, već u stanju hipnoze. Ipak, ostaje sićušna šansa da su se opisani događaji mogli dogoditi u stvarnosti. Uostalom, neki naučnici smatraju da uporedo sa našim mogu postojati takozvani ‘paralelni svetovi’, sa kojima povremeno dolazimo u dodir, pod uticajem moćnih energetskih pražnjenja. To bi značilo da munja može biti ključ za otvaranje vrata u taj drugi svet. I sasvim je moguće da su bajke u suštini istinita sećanja očevidaca, koji su boravili u nekom od paralelnih svetova.
Na sva ova pitanje, nažalost, nema pouzdanih odgovora. Uostalom, mnogo toga moguće je objasniti ako navedene priče uporedimo sa drugim, ne manje zagonetnim događajima. Komisiji ‘Fenomen’ 1993. godine obratili su se radnici jedne moskovske firme. U njihovo ime govorio je generalni direktor B. Ivašenko. Svoju priču započeo je konstatacijom da je negde pročitao da su naučni eksperimenti pokazali da je uz pomoć elektromagnetnih polja moguće promenitivremenski tok i dospeti u drugu dimenziju. Ivašenko je verovao da je to moguće i rekao: ‘Kako bi, inače, bilo objasniti istinit događaj u kome smo mi bili neposredni sudionici i svedoci’?
A priča, koju je zatim ispričao S.Kamenjev i njegovi prijatelji bila je zaista neobična i nekoliko eksperata ‘Fenomena’ odlučilo je da otputuje na mesto događaja u blizini Ostankijskog televizijskog tornja u Moskvi, kako bi obavili eksperiment. Evo šta kaže kamenjev: ‘Svi smo bili na licu mesta. Oleg Karatjan je išao prema nama. Bilo je vetrovito vreme, ali tle po kojem se kretao bilo je prekriveno baricama. Oleg je upravo prelazio preko jedne od njih, smešno dižući nog, poput ždrala. I tada je sve počelo. U vazduhu je nešto tiho i potmulo zafijukalo, zabrujalo, da smo svi osetili bol u ušima. Podigao sam pogled i spazio da se oko televizijskog tornja širi crvenkasto svetlucanje. Zatim, iznenada prizor kao da je nestao, nešto se zatreperilo i toranj se pojavio mnogo bliže. Tog trenutka Ivašenko je povikao: ‘Oleg, Oleg’!, i ja sam otkrio da je Karatjan, koji se nalazio na dvadeset koraka od mene – nestao. Što je najčudnije, nestala je i barica koju je prelazio. Deo površine ispred nas bio je potpuno suv. Hteo sam da krenem u pravcu gde je trebalo da bude Karatjan, ali noge kao da su se prilepile za zemlju. Ne znam koliko je to trajalo, možda minut, a možda i celih deset minuta. Prostor oko nas bio je potpuno pust. Nijedne osobe, niti mesta gde bismo se sakrili. Obuzimale su me najcrnje slutnje. Naš drug je tako neočekivano iščezao. Kao da su ga izbrisali gumicom sa lista hartije. Zatim se fijukanje pojačalo, a ceo prostor oko nas je počeo nekako neosetno da se rasteže i, mi smo ponovo spazili Olega. Barica po kojoj je on gazio takođe se ponovo pojavila. A sam Karatjan ništa posebno nije osetio, čak nije ni primetio da je potpuno iščezao! Kad su drugovi odlučili da na satu provere koliko je Oleg odsustvovao, boraveći u ‘drugoj dimenziji’ sa čuđenjem su primetili da je njegov sat stao’.
Kamejev jeu beđen da je Oleg upao u drugu vremensku dimenziju, koju je prouzrokovao rad generatora na televizijskom tornju i da ga je samo čudo vratilo. A crvenkasta sumaglica, koja je treperila u vazduhu je vremensko polje…