Samo dva dana pošto su rešetke na groblju iskrivljene, 12, avgusta 1976. godine, amaterskom radio-stanicom neko je javio vlastima da pored puta u blizini ulaza u groblje leži verovatno unesrećena žena. Policija i hitna pomoć su stigli na naznačeno mesto i zatekli devojku koja ih je plačući zvala, iz svog ‘mustanga’. Na pitanje gde je telo, ona je vidno potresena ispričala da je naočigled nje nestalo baš kada su se oni pojavili. Slično je na tom mestu doživeo i čovek koji je u kasnim noćnim satima išao na posao i zaustavio se da mladoj ženi koja je lažala na zemlji ukaže pomoć. Rekao je da je bila još živa i otišao je u najbližu policijsku stanicu da pozove pomoć, a kada se vratio, tela više nije bilo, ali se još video njegov otisak na travi!
Prikaza ‘Vaskrsle Meri’ naročito je bila aktivna krajem avgusta i početkom septembra 1980. godine, kada ju je susrelo na desetine osoba. Žena po imenu Kler Lopez Rudžnicki, oko jedan sat iza ponoći vozila se sa svojim mladićem i dvoje prijatelja Arčer Avenijom prema jugu, kada su ugledali devojku u belom koja je hodala desnom stranom pored puta. Troje njih odmah je reklo: ‘To je Vaskrsla Meri’! Kler je u strahu sagnula glavu, a otalo troje doživelo je šok kada su se mimoilazili sa aveti, jer su videli da devojka nema lice, na njegovom mestu bila je samo crna rupa – praznina!
Nekoliko dana kasnije, 5. septembra, Toni K. se u večernjim satima vraćao sa bejzbol utakmice i kod Barel restorana na Arčeru video je devojku u beloj odeći pored puta. Zaustavio je vozilo i pitao je da li želi da je poveze. Potvrdila je i rekla da vozi Arčer Avenijom. U toku vožnje, pokušavao je da sa njom uspostavi razgovor ali to mu nije uspevalo. Najzad joj je rekao: ‘Vi ličite na Vaskrslu Meri, ali ja znam da takve stvari ne postoje’! Probao je da je nagovori da odu na piće i prolazeći pored glavne kapije groblja, tvrdi, nije vozio brzinom manjom od 70 kilometara na sat, niti skidao nogu sa gasa. Ipak, kada je još nešto hteo da joj kaže, sa užasom je ustanovio da je sedište pored njega prazno! Nije se zaustavljao niti smanjivao brzinu sve dok nije stigao kući!
Uoči Božića 1980. godine, dvojica mladića videli su na Arčeru, istočno od Harlema, neobično odevenu devojku kako pleše nasred ulice. Osećali su se veoma čudno, pogotovo što su uočili da je niko od prolaznika, osim njih dvojice, ne primećuje. Otrčali su kući i ispričali ocu šta su videli, ne znajući za priču o ‘Vaskrsloj Meri’, ali je onpo opisu koji su dali, shvatio o kome se radi.
Među brojnim iskustvima u susretu sa sablasnom autostoperkom, zanimljiva je ispovest anonimnog mladića, koja je elektronskom poštom stigla 19. aprila 2005. godine. On piše: ‘Jedne hladne decembarske noći pre dve godine, bio sam na svadbenom veselju kod bliskog prijatelja u Viloubruk sali u Čikagu. Bilo je zabavno veče sa mnogo smeha, muzike i hrane i u jednom trenutku zapazio sam devojku koja je stajala u uglu. Bila je prelepa plavuša, u pomalo čudnoj beloj haljini i imala je prodorno plavo zelene oči u kojima bi se čovek mogao izgubiti satima. Rekao sam sebi da je to moj tip devojke i raspitivao sam se od jednog do drugog prijatelja da li znaju ko je ona, ali je niko od njih nije poznavao. Pomalo nervozan, poneo sam dva pića, prišao joj i predstavio se, a ona je odgovorila klimanjem glave.
Pokušao sam sa njom da razgovaram, ali na sva pitanja samo je klimala i odgovarala sa ‘da’ ili ‘ne’. Kada je orkestar svirao jednu laganu pesmu, njeno lice se ozarilo, pogledala me je duboko u oči, privukla bliže i samo prošaputala: ‘Plešimo’! Dok smo igrali, nisam mogao da se načudim koliko su joj hladne ruke i ramena. nakon poslednje spore numere stavio sam joj ruke među moje i pokušao da ih zagrejem. Ona je gledala u pod, a ja sam je, ohrabren, poljubio u obraz – koji je bio ledeno hladan!
Na kraju večeri zamolila me je da je povezem kući, i kada smo bili kod Groblja Uskrsnuća, zgrabila me je za ruke i rekla: ‘Stani! Treba da izađem’. Zakočio sam smesta i pogledao je. Ona me je za trenutak gledala i onda povukla u zagrljaj. Zagrlila me je i prošaputala: ‘Hvala Džejms’ – i poljubila me u obraz svojim ledenim usnama! Onda se odmakla i jednostavno prošla kroz vrata na kolima, uputivši se prema groblju! Udaljavala se ne skidajući pogled sa mene i smeškajući se, a zatim nestala kroz glavnu kapiju! Ponovo ću otići u Viloubruk, jer ne mogu da zaboravim te oči. Možda ću je opet sresti i možda će me se setiti!
Uporni još uvek tragaju za grobom Meri Bigovi na Groblju Uskrsnuća, a uprava groblja kaže da je oko 1930. godine tu sigurno sahranjena bar jedna Meri sa poljskim prezimenom, koja je bila njenih godina!
Izvor: Treće Oko