Tako je, na primer, pre 17 godina italijanska televizija prikazala jedan šou mađioničara Kazele. I on je rekao svojim gledaocima u dvorani da sklopljene ruke neće moći više da rastave. Tokom tog prenosa uživo svoje ruke je sklopio i osmogodišnji Đusto Durante sedeći ispred televizora u svojoj kući – i nije više mogao da ih razdvoji. Čak ni lekari, koji su rasplakanom dečaku ubrizgali injekcije protiv bola i grčeva, nisu ništa postigli, njegovi isprepleteni prsti grčili su se sve jače.
Najzad, kad je televizijska emisija završila, policija je krenula u potragu za šou – hipnotizerom i pronašli ga tek posle ponoći. Za nepun minut Kazela je preko telefona oslobodio dečaka njegovih muka: ‘Đusto, sada broji sasvim polako do tri’. I istog časa prsti su se rastavili.
Ako se čovek, kao što je ovde prikazano, povinuje sugestijama i bez hipnoze – da li to znači da ‘prava’ hipnoza uopšte ne postoji?
Neki naučnici zastupaju upravo tu provokativnu tezu. Po njima, hipnoza nije ništa drugo do igranje jedne uloge, u kojoj čovek saučestvuje zato da bi učinio po volji hipnotizeru, ilim pak, zato što sam to želi. Kako, inače, objasniti činjenicu da se ljudi čak i u budnom stanju pri prunoj svesti povinuju naredbama koje su im bile izdate pod hipnozom?
Tako je, na primer, jedan psihoterapeut iz Minhena hipnotisanim učesnicima jednog seminara izdao naredbu: ‘Kad večeras budete sedeli u restoranu ‘Zlatno Jagnje’ i kad ja tamo uđem, vi ćete podići vašu desnu ruku’. Došlo je veče, terapeut je ušao u salu – i veći broj ruku se podigao.
‘To se desilo nekako samo od sebe’, odgovorio je jedan od učesnika na pitanje zašto je tako postupio. I dodao je: ‘Naravno, mogao sam i da ne postupim tako.’
To važi za celokupnu hipnozu. Čovek može da se suprotstavi nalozima i to i čini ako su nalozi za njega neprihvatljivi, ali u normalnom slučaju im se povinuje i dopušta da bude vođen – na onu stazu koja, jednom zacrtana, sve nezavisnije od svesti vodi u dubinu. A sve to zato što čovek poverava sebe hipnotizeru, i što zajedno s njim stremi istom cilju.
Da li je sve to, možda, samo jedna velika samoobmana? Strogi kritičari tvrde da je baš tako. Ali, čak i u slučaju da oni imaju pravo, stoji činjenica: rezultati te samoobmane su neosporni i pokazuju da je ljudski um jedna velika misterija.