Južnoamerički Asteci su sipali krv u usta svojih idola. U Indiji, radže su ispijale krv iz odsečenih glava. U Kini, članovi porodice su držali stražu oko leša u noći uoči sahrane da neki pas ili mačka ne bi preskočili telo i transformisali ga u vampira. Drveni Grci, a posle njih i Rimljani, verovali su u jednu vrstu ženskog vampira zvanog lamija, koji je zavodio muškarce da bi sisao njihovu krv. Kasnije su Grci imali drugu reč za vampira – vrukolakos, jedno stvorenje koje je bilo u stanju da oživi mrtve i čije su se žrtve zatim hranile krvlju živih. Bilo ko – muško ili žensko – sa riđom kosom, mladežom na telu ili makar samo sa plavim očima mogao je biti osumnjičen da je vampir. Plave oči su, srećom, retke kod Grka. Ali oni koji su se rodili na Božić, zatim sedmi sin, osoba sa zečjom usnom, i svako drugi ko je makar samo malo izgledao neobičan mogao je takođe postati sumnjiv, tako da su mnoge osobe lako potpadale pod opis vampira.
Vamiri su bili toliko ‘rasprostranjeni’ na grčkom ostrvu Santorini, da je ugledni francuski botaničar Žozef de Turnfor 1717. godine izjavio da na ‘čitavom arhipelagu nema nijednog pravoslavnog Grka koji čvrsto ne veruje da je nečastivi u stanju da oživi i ispuni novom energijom mrtva tela’. Godine 1874. jedan čovek na ostrvu Rodos iskopao je iz groba svoju kćerku i spalio njeno srce zato što je verovao da ona ispija životnu snagu iz ostalih članova njegove porodice.
Sama reč vampir je slavenskog ili bolje reći srpskog porekla i u zapadnoevropskim zemljam nije postojala sve do tridesetih godina 18. veka. U to vreme, izveštaji o vampirima u istočnoj Evropi bili su sasvim normalna pojava, a prikupljali su ih putnici i istraživači koji su zatim raširili priču o vampirima po čitavoj Evropi. Tokom osmnaestog veka bilo je tako mnogo izveštaja o vampirima da je jedan vojni lekar rekao kako se on ‘širi kao kuga kroz Slaviju i Vlašku izazivajući mnogobrojne smrti i ispunjavajući čitavu zemlju strahom od tajanstvenih posetilaca pored kojih se niko nije osećao siguran’.
Jedan klasičan slučaj iz tog vremena tiče se nekog mađarskog vojnika koji je logorovao na jednom seljačkom imanju nedaleko od austrougarske granice. Jedne večeri, dok je jeo sa seljakom i ostalim članovima njegove porodice, njima se pridružio neki starac. Vojnik je zapazio da se porodica strašno uplašila od tog čoveka, koji je naprostoi dodirnuo seljaka po ramenu a zatim otišao. Sledećeg jutra vojnik je saznao da je seljak mrtav. Ispostavilo se da je stari čovek bio domaćinov otac i da je umro pre deset godina. Kad je posetio i dodirnuo svoga sina, on je time istovremeno i najavio i prouzrokovao njegovu smrt. Vojnik je ispričao priču o starcu ostalim ljudima u svom puku, i ovaj je ubrzo bio proglašen za vampira. Jer, bez obzira na to što nije uzeo krv svome sinu, on je svojim pojavljivanjem dokazao da je član živih mrtvaca, i da je samim tim izazvao smrt svoga sina. Afera je počela da širi nemir među vojnicima, tako da su nekolicina oficira i jedan vojni lekar poveli istragu. Članovi seljakove porodice bili su ispitivani pod zakletvom, uzete su izjave i od ostalih seljaka, i na kraju je starčev grob bio otvoren. Njegovo telo izgledalo je kao u čoveka koji je tek nedavno umro – a ne deset godina ranije – a njegova krv bila je kao krv nekog živog čoveka. Komandant puka je naredio da se vampirova glava odseče, posle čega je telo ponovo bilo vraćeno u grob.
Tokom istrage, oficirima je bilo ispričano o još jednom vampiru, koji se vraćao u intervalima od deset godina da siše krv članova svoje porodice. Upadljiva odlika vampirskih priča je da vampirovi rođaci i bivši ljubavni partneri obično postaju prve žrtve njegovog napada.