Na naša shvatanja lepote možda utiču i ekonomska i društvena potreba. Na Zapadu, gde hrane ima u izobilju i gde je gojaznost ozbiljan problem (danak brzoj hrani i Mekdonaldsu), mi izjednačavamo vitko građeno telo sa dobrim zdravljem a samim tim i lepotom. U siromašnijim, manje razvijenim zemljama punije žene pobuđuju divljenje, verovatno zato što robusne žene izgledaju zdravije i bolje prilagođene da podnesu porođajne trudove (što reče moja ujna: ‘Žena bez dupeta je isto što i selo bez škole’), a deblji muškarci smatraju se za muževnije. Istim ovim aršinima mogla bi da se objasni i pohotna golotinja na slikama iz doba Renesanse.
Čak i unutar raspona od svega nekoliko decenija ono što je ‘u trendu’ ili van njega izgleda da se stalno menja. Tokom 1950-tih godina Bet Dejvis je smatrana za veliku lepoticu – sa njenim obilato nakarminisanim usnama, tamno zasenčenim očnim kapcima i izvijenim obrvama. Tokom 1980-tih stiže strože ‘isklesan’ izgled Bruk Šilds i Žaklin Bise koje su privlačile mušku pažnju, dok su muške ‘ikone’ kao što je Klint Istvud, imale snažne vilice i zapušten izgled.
Danas bledunjavi Leonardo Di Kaprio teško može da se uklopi u ideal evolucionih biologa – krupnog i snažnog muškarca koji prosto kipi od muževnosti, ako što ni Kalista Flokhart, sa svojim malim grudima i bez oblina, nimalo ne liči na drevni ideal zemaljske Majke, ali, opet, njihova popularnost ne može da se porekne.
Dag Sendl veruje da je u ljudskoj prirodi da traži promenu u idealima svakih nekoliko decenija, i da to važi kako za fizički izgled tako i za modu ili ukus u muzici.Kako on kaže: ‘Moguće je da postoje prirodni ciklusi ovih ili onih ideala lepote koji dominiraju u nekom određenom društvenom miljeu. Kad se neki imidž prekomerno koristi on postaje suviše poznat i prestaje da stimuliše ili uzbuđuje, pa zato tražimo regeneraciju’.
Društveni ideali oduvek su uticali na nas – zašto bi se, inače, žene XIX veka utezale u tako tesne korsete da su jedva disale? Danas nam se likovi ‘lepih ljudi’ emituju sa TV ekrana ili nam se osmehuju sa reklamnih panoa. Svi smo mi osetljivi na to – setimo se samo naših patetičnih nastojanja da se oblačimo po poslednjoj modi, ili mnogo časova provedenih u teretanama, sve radi lepšeg izgleda.
Ni muškarci više nisu imuni na te uticaje. Kozmetičke kompanije već uveliko lansiraju kreme protiv starenja isključivo za muškarce, a dok se pre dvadesetak godina samo 10 odsto kozmetičkih hirurških zahvata obavljalo na muškarcima, danas taj procenat iznosi preko 25 odsto i u stalnom je porastu.
Globalizacija industrije zabave dovela je i do sve većeg uzajamnog prožimanja i stapanja ideala. Žene iz Azije često nastoje da steknu što je više okrugle oči i bledu kožu. Praksa pripadnika primitivnih naroda da se ulepšavaju tetovažama ili stavljanjem prstenova i štapića u nos i uši prvi put je bila masovnije prikazivana na televiziji i magazinima na Zapadu tokom 1960-tih godina i u znatnoj je meri modifikovala naše razumevanje lepote. Danas je praksa tetoviranja i najneverovatnijih bušenja (sakaćenja) tela popularnija nego ikada.
Ispada, dakle, da smo mi srećni što nas sa svih strana zasipaju zapadnjačk taj ideal – a u isti mah se okrećemo u suprotnom pravcu, tražeći jedinstveno ii imidži ‘perfekcije’ i što arčimo pozamašne svote novca u nastojanju da dostignemo neobično.
Na kraju jedna istočnjačka mudrost koja kaže: ‘Na svetu nema toliko ružne osobe, koja se neće svideti nekoj drugoj osobi’, a i da se vratimo na početak teksta i zaključimo da je ipak, ‘Lepota u oku posmatrača’.