‘- Đavoli su jurcali na sve strane i gledali me nekako krvnički, kao da su hteli krv da mi popiju. Odjedanput, neki nevidljivi glas mi je kazao da sam bio veliki grešnik, zbog čega će mi prirediti jezivu smrt. Ale su počele odjedanput da zavijaju, riču i urlaju. Nešto mi je došlo da pogledam sebe, da vidim kakav sam. Kad ono, kao da nisam imao donji deo tela, čak ni ruke… Začuo sam sopstveni glas koji je zapomagao i tražio milost. Odjedanput se stvorila neka đavolja komisija koja je odlučila da pusti smrt na mene, da me fizički razvuče, što može brže. Neko je povikao da se ne žuri sa smrću, nego da se najpre ispitaju svi moji gresi. Međutim, većina je zahtevala da mi se odmah odvoji duša od tela, pa da se sudi samo duši, kao i svima. Tog momenta, nešto me je zabolelo, kao da mi je čupano iz grudi, a činilo mi se da grudi nisam imao. Pa tako jedanput, tako drugi put i tek treći put, isčupaše mi dušu. Mene sa tom dušom odvojiše na jednu stranu, a moje telo baciše u neku mračnu i vlažnu jamu, da ga rastrgnu neka grozna stvorenja.
– Tada sam bio siguran da je svemu došao kraj i da od mene ničeg više nema. Sa svih strana su me opkolili đavoli, i na brzinu odlučili da se oko mog slučaja mnogo ne rasteže, već da odmah budem bačen u pakao. U paklu, sve je vrvilo od grozota i smrdljivog dima, kao u košnici. Kad su me doveli do ivice pakla, odnekud se pojavila lepa žena, obučena u haljine koje su sijale. Takve haljine i takvo lice nikada nisam video. Kad me je spazila, odmah mi je prišla, govoreći: ‘Ne boj se, Đoko, ja sam tvoja zaštitnica i boriću se da te odavde izvučem, ili da te prebacim u raj. Ovde nije mesto za tebe. Ja sam tvoja krsna slava, Velika Gospojina koju si od malena poštovao i svetkovao. Na moj dan, koji si poštovao zalivajući životinjskom krvlju prag na svojoj kući, palio mi sveće i davao namenu, potrudiću se da te spasem od ovih zlotvora. Nikad me nisi posramio, nisi opsovao, nisi zažalio što si se trošio svetkujući me… Zato ću učiniti sve što je u mojoj moći, samo da te izbavim odavde’.