Uobičajeno se predsmrtna doživljavanja objašnjavaju anoksijom – nedostatkom kiseonika u mozgu. Kako se količina kiseonika smanjuje, signali u mozgu postaju neobuzdani, besomučni i uzbuđujući. Posledično, to deluje na normalnu funkciju vizuelnog sistema. Više ćelija prijanja uz centar vizuelnog polja, a manje uz periferiju. Pošto ćelije u centru šalju nadražujuće signale, stiče se efekat tunela: svetlost je u centru, a prema ivicama bledi i prelazi u tamu. Kompjuterske simulacije ovog procesa proizveo je molekularni fiziolog sa Maks Plankovog instituta u Nemačkoj. Ova simulacija pokazuje da – kako se smanjuje količina kiseonika – ćelije na periferiji to prve osete. Kao rezultat toga, bela svetlost u centru – ili ‘kraj tunela’ – čini se kao da postaje bliži.
To bi bilo fiziološko objašnjenje. Ali, šta je sa svim onim što dolazi posle, sa vizijama prelepih (ili pakleno užasnih) predela, anđela ili demona, pokojnika… Kako objasniti susrete i razgovore, objašnjenja, pouke, neobjašnjiva isceljenja tela…? Rekli bismo da sve to više nije doživljaj već zamrlog mozga, nego besmrtne duše koja i mozgu i celom telu daje život kad je unutra, a kad izađe onda opet predstavlja naše biće, samo oslobođeno fizičke odeće – to jest, našeg tela.