Sedamnaestogodišnja Karolina Kler iz Ontarija naprasno se razbolela 1877. godine. Naglo je izmršavila i počela da pati od napada bunila. Govorila je mnogo i opisivala udaljena mesta koja nikada nije videla. Oporavila se tek posle godinu i po dana, ali tada je postala ‘naelektrisana’ i svi predmeti koje je dodirivala pretvarali su se u magnete. Za telo joj se lepio pribor za jelo i samo teškom mukom i uz pomoć ukućana uspevala je da ga se oslobodi.
Slične nedaće zadesile su i Frenka Meklinstrija iz Džoplina – morao je stalno da se kreće jer su mu se inače nog ‘lepile’ za podlogu i morali su da ga odvajaju od nje. Šesnaestogodišnji Luis hamburger proučavan je od 1890. godine na Farmaceutskom koledžu u Merilendu jer je mogao samo dodirom ruke da podiže predmete i drži ih ‘zalepljene’ za kožu. Lakim dodirom jagodice uspevao je da podigne teglu punu metalnih novčića tešku 2,5 kilograma.
Ipak, tek pojavu Lulu Herst skrenula je ozbiljnu pažnju na fenomen paraelektričnih efekata, ačk i onima koji do tada smatrali da je reč samo i pričama i preterivanjima. I kod nje se pojava ispoljila u doba puberteta, posle četrnaeste godine, dok je jednom prilikom postaljala porcelanski servis na sto. Tada se začuo snažan prasak i tanjiri su se polomili u paramparčad razletivši se po čitavoj prostoriji. Svi su zanemeli od iznenađenja i dok se još nisu pribrali. Lulu je prinoseći stolicu jednom rođaku sa zaprepašćenjem utvrdila da od nje više ne može da odvoji ruku! Dok je četvoro prisutnih uzalud nastojalo da joj u tome pomogne, stolica se razletela u komade kao da je eksplodirala!
Posle izvesnog vremena, roditelji su nagovorili Lulu da svoje neobične sposobnosti pokaže svetu i unvči ih. Tako je mlada devojka postala ‘estradna zvezda’. Držala bi, na primer, kraj bilijarskog štapa dok su dva snažna čoveka uzalud pokušavala da drugi kraj obore na zemlju. Običnim zahvatom ruke uspevala je da podigne stolicu u kojoj su, jedna drugoj u krilu sedele tri odrasle osobe, a dodir njenog prsta bio je dovoljan da se stolica tako ‘ukopa’ da je ni trojica jakih muškaraca nisu mogla pomeriti. Lulu Herst je dobila nadimak Nesavladiva, a u knjizi ‘Neobični ljudi’ objavljenoj 1961. godine, Edvards napominje da je dozvoljavala naučnicima da sve prate iz neposredne blizine, ali nikada nije otkriven trik ili prevara.
Nauka je utvrdila da svaka ćelija u našem telu ima svoj sopstveni električni naboj i da svaki kubni centimetaa mišića teoretski može da proizvede napon od 300.000 volti, ali male jačine, međutim, da bi se proizveli pomenuti efekti, potreba je daleko veća snaga. Te efekte najčešće su proizvodila deca u pubertetu, ali ni pubertet, kao uzročnik fenomena, nije pravilo, jer je poznat slučaj dečaka po imenu Zalu, koji je sa šest godina bio u stanju da dobro ‘protrese’ svakog ko ga dotakne. Čak i jedna beba, rođena 1869. godine u Francuskoj, u mesti Sent-Urben, ispuštala je iz prstića sasvim vidljive varnice, a kada je u 9. mesecu umrla, oko njenog tela još neko vreme osećalo se prilično jako zračenje.
Slučaj Polin Šo iz novijeg vremena naučnici su pokušali da objasne ‘alergijom na izvesne namirnice’! Majkl Salis, stručnjak za elektricitet ljudskog tela, pripisao je ovaj elektricitet: ‘Abnormalnom mehanizmu do koga dolazi posle uzimanja čitavog niza namirnica. Njihovo razlaganje utiče na elektromagnetno polje u organizmu, a ukoliko telo ‘pokupi’ još i statički elektricitet iz neposredne okoline, na površini kože može da se obrazuje izuzetno jako električno polje’.