Kapetan je naredio da se leš prenese u brodsku hladnjaču, dok je ‘materijalne dokaze’ zatvorio u svoj sef. Prvo naređenje, međutim, nije bilo izvršeno. Brod je ponovo uleteo u jedan burni pojas, sa grmljavinom i prolomom oblaka. Sve je to trajalo otprilike pola sata.
Kapetan Taker priča dalje: ‘Smatrajući da su nas napali banditi koji su se koristili egzotičnom kamuflažom, ponovo smo pokušali da uspostavimo vezu sa matičnom lukom i Bombajem kako bi smo ih upoznali o finalu sukoba. Nismo se malo iznenadili kada nas je radista, poćutavši tenutak, gotovo izbezumljeno upitao: ‘Pa, zar ste vi živi?!’
Mi smo plovili svojim kursem, nigde nismo svraćali, nigde se nismo zaustavili ni na pet minuta. Nas, međutim, nije toliko iznenadila reakcija uprave, koliko – datum na kalendaru: kraj oktobra!’
Uostalom, kvalitet cejlonskog čaja koji je teretnjak prevozio, izgubio je baš toliko kao da je sve to vreme bio na putu. Pokojnik je nestao bez traga, a njegove stvari ostale su u sefu. Srećom, kapetan Viljem Tuker i njegovi ljudi uspeli su da dobiju novi brod, koji je, paradoksalno, pripadao istoj onoj kompaniji koja ga je i otpustila. A nešto kasnije je i penzionisan, ne prestajući da insistira na svojoj verziji događaja, bez obzira ne njenu fantastičnost.