Apokalipsa je tvorevina pisca koji više ne učestvuje u društvenom životu. On samo piše. A ono što mu se otvara gotovo da više i ne može biti predato rečima. Prorok govori tako kako čuje od Gospoda. Međutim, kod apokaliptičara toga nema zato što se tajna istorije i sudbine sveta ne mogu uklopiti ni u kakve pisane fomule.
Mistici ih iznose u metaforama, simbolima, alegorijama, dok je svaka apokaliptika slikovita, pošto su to sve same vizije. Osim toga, apokaliptika ne govori toliko o konkretnim zbivanjima datog vremena koliko uobličuje slike predstojećeg vremena. A i svet je u očima apokaliptičara nešto što je pri kraju, što nestaje, i njihova osnovna misao usmerena je na ‘poslednju borbu između dobra i zla’. Za proroke te zle sile nisu toliko očigledne, one se manifestuju u radnjama konkretnih nosilaca zla – u grehovima i surovostima imperatora, prevrtljivosti gomile i slično – dok su za apokaliptičare mračne sile istorije čitave demonske horde, skup zlih duhova koji nadahnjuju imperije, nasilnike i otpadničku gomilu.
Apokaliptičari ne tretiraju istoriju sveta kao što su je tretirali pagani. Za njih se svet ne strmogljavljuje u naručje dekadencije, ali mu se ne priznaje ni progres. dakle, progresa nema. Za njih je istorija sukob dvaju carstava: carstva Hrista i carstva antihrista, a za starozavetne apokaliptičare to su carstva Mesije i Njegovog neprijatelja.
Otac Menj smatra da se pisci apokalipsa gotovo nikada nisu mogli izdići do istinski biblijskog nivoa i kod njih kao da gotovo nikada ne sija istinsko Otkrovenje. Tu su najjače zastupljeni čovekova mašta, snovi i fantazije. To je, kaže otac Menj, ‘samo odblesak proročanskih vizija, ali ne i one same’. Apokaliptikama pripadaju samo neke stranice proročanskih napisa Zaharije, Jezekija, Joila, a u celini samo Knjiga proroka Danila. Nijedna od ostalih apokaliptika nije bila uključena u Bibliju samo zato što je u njima bilo mnogo elemenata tuđih biblijskom pogledu na svet. Sve su to bile, uglavnom, pozajmice od grčkih, haldejskih i persijskih izvora. Bilo je dosta apokaliptičara Novog zaveta – Petrova Apokalipsa i druge – ali je Crkva priznala samo jedu, Otkrovenje Jovanovo.
Kad smo kod toga Otkrovenje, samo od sebe nameće se pitanje: Ko je i kada ga napisao? Autor sebe naziva: ja – Jovan, brat vaš, saučesnik u nevolji i trpljenju. Reč ‘nevolja’ se u Apokalipsi upotrebljava deset puta i sasvim određeno označava genezu. Znači, autor je čovek koji je učestvovao u stradanjima Crkve, koji sam sebe smatra bratom i mentorom hrišćanske opštine. O sebi više ne kaže ništa.