Vešce su u Srednjem veku obično ugušivali ili pogubljivali mačem, dok su veštice bile spaljivane. Starcima su presecali krvne žile a za vreme sudskih procesa, pitali bi za savet čuvene pravne fakultete u Bolonji, Padovi, Kelnu, Frajburgu, Dilingenu i bogoslovski, u Ignlštatu. Priče o vešcima su silno uticale na narodne mase, te su s vremena na vreme izazivale i pojavu psihičke epidemije. Tada bi obično žene sa slabijim nervima i deca, sebe teretili da sa nečastivima prisustvuju bludničenju veštica. Zatucani zaštitnici katoličke crkve, crpeli su iz ovih bolesnih iskaza nove dokaze za svoju veru, te su bez ikakvog milosrđa takve ličnosti slali na lomaču!
Grad Triora se danas smatra mestom u kome je inkvizicija XVI veka izazvala najveći broj žrtava u lovu na veštice. Progon veštica ni u jednom drugom delu Evrope nije bio tako surov kao ovde. Najveći od svih progona, započet je oktobra 1587. godine i trajao je godinu dana. Optužbe su se proširile na dve stotine žena, osuđenih za zastrašujuće zločine koje su obavljale uz pomoć nečastivog. Skoro sve su pripadale buržoaziji ili, čak, samom plemstvu. Suđenje su vodila dva inkvizitora: jedan iz Đenove, drugi iz Albenga. Proces je dobio ogromne razmere, pošto su i inkvizitori osuđeni od strane starosedelaca Triore za užasnu surovost i varvarske metode mučenja. Na kraju je morala da interveniše vlada Đenove. Neke od navodnih veštica su prebačene u ligurski zatvor, gde je njih pet umrlo od posledica mučenja. Ostale su umrle u triorskim zatvorima. Na kraju je još pet njih osuđeno na smrt, što su potvrdili đenovski i rimski sudovi.
Tako je krajem leta 1587. u Triori obrazovan Opštinski Parlament, koga su sačinjavali svi građani. Jednoglasnom odlukom se pristupilo istrebljenju veštica. Torture kojima su podvrgavane navodne veštice, bile su nezapamćeno surove. Sudeči po dokumentima, u kojima se nalaze svi detalji ovog progona, omiljene sprave za mučenje bile su: konjić, bdenje i njihanje. ‘Konjić’ se sastojao iz drvenog stola, postavljenog na stubove sa karikama. Veštica bi se položila na sto, a ruke i noge bi se povezale kanapom, tako da inkvizitor može da zateže kanap po potrebi. Kako bi inkvizitorsko ispitivanje napredovalo, tako bi se i kanap zatezao. Ako bi okrivljeni priznao, mučenje bi prestajalo. U suprotnom, tortura ne bi prestajala dok jadnik ne bi izdahnuo, pokidanih udova.
‘Njihanje’ se sastojalo iz vezivanja krivca za ruke i držanje, tako obešenog, iznad upaljene vatre. I ovom prilikom je osuđeni, uz pomoć kanapa, mogao da se pomera – njiše – iznad vatre. Ako ne bi priznao, inkvizitori bi mu spuštali noge u vatru i puštali ga da gori. ‘Bdenje’ je bila tortura između dva druga mučenja: jadnik bi satima visio u vazduhu, vezanih nogu i ruku.
Postojalo je verovanje da nečastivi svoje štićenice čini otpornim na bol, sve dok im se ne uzme kosa. zato su inkvizitori sve veštice prvo šišali do glave i brijali po celom telu. Neke su žene, znajući šta ih čeka, iskakale kroz prozor i nalazile smrt van zidina ozloglašene tamnice. Druge su padale u neku vrstu ludila izazvanog neviđenim bolom, i tada ‘priznavale’ najneverovatnije stvari: zavođenje dečaka, ubijanje dece, sparivanje sa nečastivim. Na ovaj način su osuđene i mnoge druge osobe, a među njima su se našla i imena iz najviših aristokratskih krugova. Tako su stari plemići uložili protest vladi Đenove, koja se dalje žalila biskupu. Poslate su nove sudije. Međutim, suđenje je tog momenta već bilo toliko zapetljano, a svi dokazi dokumentovani, da potpuno ‘istrebljenje veštica’ više nije moglo da se zaustavi.