Veštice sabate slave unutar magijskog kruga i to, najčešće, čine u prirodi na otvorenom. Samo proslavljanje uključuje brojne ritualne radnje, kojima se dočarava sveti mit o boginji i bogu, ali isto tako i ples, pesmu i gozbu. Veštice i vešci svoje rituale izvode potpuno goli, izuzmu li se ritualni nakit i podvezice, kojima se označava hijerarhijski stepen veštice. Za ritualnu nagost postoji više razloga. Veštice tvrde da odeća ometa kontaktiranje suptilnih energija prirode, koje su važne kako u religijskom tako i u magijskom smislu. Sa druge strane, ritualno odbacivanje odeće pred drugima znači i odbacivanje osećaja stida zbog vlastite golotinje, kao i osećaja krivice, koji mnogi ljudi imaju u pogledu ljubavi.
Veštice veličaju gola tela, u njihovim publikacijama se mogu naći i adrese nudističkih plaža i udruženja, dok ljubav smatraju prirodnim, lepim i potrebnim. Za veštice ne postoji nikakav koncept prvobitnog greha zbog kojeg bi ljudi trebalo da ispaštaju. Naprotiv, veštice smatraju da ljudi treba da uživaju u svemu što im život pruža, a nije štetno i ne ugrožava druge ljude. Govoreći rečnikom moderne psihologije moglo bi se reći da ritualno odbacivanje odeće predstavlja i odbacivanje persone. Pod personom se podrazumeva naša fasada, to jest način na koji se predstavljamo javnosti ne bi li o sebi stvorili određeno mišljenje. To može uključivati: nasilnost, robustan nastup, obrijanu glavu, kombat jaknu i Dr.Marten’s čizme mladog skinhedsa, pozersku depresivnost, deklarativnu fasciniranost crnom magijom, make up u egipatskom ili Nosferat stilu, crnu odeću i čudan nakit kllinke koja se loži na gotik rok, ili, pak, odlazak na tenis, vožnja skupih kola, letovanje na mondenskim mestima, urednu frizuru i skupo odelo nekog japija.
Odbacivanje persone predstavlja prvi korak u pravcu našeg istinskog ja, u pravcu onoga što stvarno jesmo i što označava konačni cilj prema kome svako ide, bio svestan toga ili ne.
Veštičiji sabati predstavljaju, upravo, putovanje ka tom cilju. To je način na koji se veštice približavaju, kako na svesnom tako i na nesvesnom nivou, univerzalnim kosmičkim principima. Ujediniti se sa tim principima, potpuno ih shvatiti i iskusiti, znači biti jedno sa celokupnom prirodom i svekolikim životom, sa večnošću i bezgraničnošću života. Pripadnici nekih drugih duhovnih sistema bi to nazvali samorealizacijom.
Da bi to postigle, veštice pored sabata slave i takozvane – ešbate, odnosno noći punog Meseca. Tokom tih lunarnih dana, proslavlja se energija boginje, prizemljuje se i kanališe, tako što se ispolji kroz vešticu-sveštenicu koja vodi ritual. Ešbati su za veštice izvanredno vreme za bacanje njihovih vradžbina. Veštice sem proslavljanja sabata i ešbata izvode i sedam planetarnih rituala, kao i brojne druge rituale koji imaju za svrhu kontaktiranje duhova zvanih elementali, kao i ostalih entiteta koji nastanjuju visoki svet onostranog. Takva bića, kada veštica jednom ovlada radom sa njima, mogu biti veoma korisna. Pored toga što podučavaju veštine poput magije ili lečenja biljem, ovakva bića mogu čuvati od crnomagijskog napada one koji sa njima rade, davati informacije o stvarima koje se dešavaju na udaljenim mestima, odnosno upozoravati na približavanje nekog drugom entiteta iz sveta onostranog. Naravno, rad sa takvim nematerijalnim bićima nije karakterističan samo za veštice, već se sreće i u mnogim drugim sistemima i tradicijama.