Luransi Venum udala se za Džordža Bininga 1882. godine i preselili su se u Kanzas, u okrug Roulins. Čini se da se nerado sećala perioda svog života kada umalo nije dospela u ludnicu u Peoniji, tako da doktoru Ričardu Hodžsonu, predsedniku Američkog udruženja za psihička istraživanja, kada je tražio 1890. godine da o tom slučaju razgovara sa njom, nije čak ni odgovorila. Meri je, navodno, i dalje povremeno preuzimala kontrolu nad njom, ali Luransi te svoje medijumske sposobnosti nije želela dalje da razvija. Tridesetih godina prošlog veka često je putovala vozom u posetu svojoj sestri Florens u Medison Loudžu u Kanzasu, a njena nećaka Džojs Vesbruks sećala se poseta Luransi i njene kćerke Dejzi u Long Biču u Kalifoniji 1938. godine. Umrla je 30. avgusta 1952. godine u Los Anđelesu, a Vilijam Vesbruks, Džojsin sin, uspešan režiser i pisac pozorišnih komada, napisao je predstavu o Luransi pod nazivom ‘Pre nego što se probudim’, koja je prvi put izvedena u maju 1981. godine. Na izvođenju su bili prisutni brojni članovi porodice.
Doktor Hodžson nije se oslonio samo na izveštaje doktora Stivensa, koji su objavljeni u knjizi ‘Čudo u Vatseki’ kada je ocenio da bi svaka druga interpretacija slučaja osim spiritističke bila pogrešna. On je 12. aprila 1890. posetio gradić u Ilinoisu i ispitao sve glavne svedoke da bi zaključio kako je događaj bio autentičan i da za to ima dovoljno dokaza. Slučaj je istraživao i poznati američki psiholog Vilijam Džejms, a za njega, kao i za doktora Hodžsona, objašnjenje da je u pitanju poremećaj poznat kao ‘višestruka ličnost’ nije sporno i njime se odbacuju posednuće, spiritualizam, reinkarnacija i sve što spada u opseg paranormalnog. Ostaje problem: da li je Luransi na neki način varala ne samo svoju porodicu i Rofove, nego i dr Stivensa i druge istraživače, ili je fenomen bio stvaran? U oba slučaja, međutim, nema odgovora na pitanje – gde je stekla znanje o nepoznatim ljudima, mestima i događajima?