Pre svega jedna važna činjenica. Američka armija u svom sastavu poseduje jednu posebnu jedinicu veštica. Za vreme bombardovanja našeg Kosova, 1999. godine, bile su poslate na Kosovo da pokušaju pronaći ‘nešto što je NATO i Ameriku posebno škakljalo’… Naravno da nisu uspele.
Verovanje u realnost postojanja veštica pojava je koju srećemo tokom ljudske istorije u svim kulturama, tradicijama i civilizacijama. Međutim, činjenica je da se zanimanju fenomena ‘onostranog’, pa i verovanju ‘da veštice postoje’, priklanja i dobar deo savremenih, kulturnih naroda. Da li je u pitanju moda, potreba, istraživačka zanesenost, ideologija, potreba za manipulisanjem vlašću ili nešto sasvim treće? Ima li dakle osoba, znači i veštica, kojima tajanstvene sile daju moć da postiže ‘uspehe’ koji prevazilaze sposobnosti normalnih ljudi?
Postojaće, a gotovo i sve prošle religije, tvrde da takvih osoba stvarno ima. U svima se pominje postojanje različitih, duhovno moćnih bića koja svojim duhovnim i fizičkim silama nadmašuju čoveka, a veza tih bića sa onostranim silama koje im pomažu u ostvarivanju čarobnih efekata, stavljajući im na raspolaganje svoje usluge, smatra se čarobnjaštvom. Međutim, stav tih različitih religija prema čarobnjaštvu određen je stanovištem tih religija prema onih onostranim silama, duhovima i bićima sa kojima čarobnjak ostvaruje vezu.
U monoteističkim religijama kontakti sa drugim svetom su zabranjeni ukoliko su ta bića neprijateljski raspoložena prema vladajućim božanstvima, a svima koji se time bave sledi i određena kazna. Međutim, politeističke religije znatno su fleksibilnije po ovom pitanju. Neke čak i podržavaju čarobnjaštvo ukoliko je usmereno u cilju interesa postojećih državnih sistema, ali zato nisu ništa manje drastične u kažnjavanju čarobnjaštva ukoliko ono pokuša svoje kontakte sa višim bićima iskoristiti za suprotne stvari.
Da je na prostoru Srbije oduvek bilo ljudi koji su se na neki način bavili magijom, svedoče mnogobrojni zapisi iz kojih se još može videti da je i ranije prorokovanje i gatanje bilo zabranjivano od strane vlasti. Ipak, sa zabranama ili bez njih, vera u božanstvo je, nema sumnje, jedna od najvećih tekovina ljudskog roda. Tako nešto nijedan zakon neće izbrisati, jer bez te vere niti su narodi bivali, niti mogu biti!
Naporedo sa verom u božanstvo, kod naroda se od pamtiveka razvijalo i čaranje koje se takođe zasniva i na ništavilu čovekovom. Na primitivnom stepenu kulture, čovek je uvideo da mu svakoga časa preti nekakva opasnost: smrt, bolest, zver, nesrećan lov, glad, neprijatelj ili nešto drugo, pa je, videći kako su mu sva obična sredstva bila uzaludna, pokušavao da se obraća višim silama, ne bi li ga one izvukle iz nevolje. Otuda se on rano i obratio čaranju, u nadi da će tim putem biti uslišena njegova molba za pomoć tim natprirodnim tajanstvenim silama. Na ovaj je način dr Radovan Kazimirović objašnjavao odakle potiče bavljenje ‘mađijom’ ne samo u našem već i kod drugih naroda. Govoreći o čaranju, tvrdio je da je ono staro koliko i vera, pa čak u jednom delu svoga obrazlaganja kaže da se misli kako je mađija još starija od religije, koja je delo docnihih pokolenja, ali se u odnosu na čaranje više razvijala.
Kako je u ovoj našoj zemlji religija gotovo pola veka bila zabranjivana, a kasnije u njamanju ruku diskreditovana, tako su i neki oblici bavljenja magijom, astrologijom ili drugim vidovima proricanja, u odnosu na danas, bili veoma zapostavljeni i rezervisani za onek oji nisu prestajali da veruju da ‘nešto tamo ipak postoji’.
Pored ove svojevrsne reafirmacije religije na našim prostorima, ima još jedna pojedinost koja čoveka prosto tera da se preda nekim vanzemaljskim ili višim silama. Kada vidi sebe nemoćnog, u velikoj bedi ili nevolji, kada mu više nikakva realna ili racionalna sila ne može pomoći, čovek se tada udruži sa duhovima ili demonima da bi dobio njihovo blagovoljenje, da se koristi njihovom pomoći ili da se priuči borbi sa njima, pa da mu onda sve bude lakše i moguće. Zato čarobnjaštvo i dostiže svoj najveći razvitak kod prvobitnih mnogobožačkih naroda, a čarobnjaci se posvećuju proučavanju tajni prirode, lečenju bolesti i predskazivanju budućnosti.
Da su današnja vremena teška, to je valjda svakome jasno, pa je tako pretpostavljam jesno i to da se pored ponovne afirmacije religije, proroštvo uzdiglo do neslućenih visina, upravo zbog toga što mnoge ljude danas muči poneka teška muka.
Naravno, uzevši u obzir tu činjenicu, jasno je da postoji određena grupacija ljudi koja je intezivirala svoje verovanje u vanzemanjsko i neracionalno, kao što ima i sve više onih koji javno obavljaju posao proroka, bave se magijom, astrologijom ili drugim vrstama proricanja.