O legendama o skrivenim podzemnim bibliotekama, blagom i vrhunskim rukotvorinama vezanim za Sambhalu stalno se govori u Aziji i opisuje ih se kao tajna skladišta drevnog znanja. Ranije civilizacije smatrale su da je nužno sačuvati nauku i umetnost kultura, a ne brisati ih prirodnim katastrofama ili ratom ili iz drugih nedokučivih razloga. Tibetanska tradicija priznaje da ‘vremenske kapsule’ i dragoceni, u svilu uvezeni svesci leže skriveni u najulegnutijim i najskrovitijim mestima ‘božanske’ planine Kangchenjunge, trećeg najvišeg vrha u Himalajama. Nicholas Roerich je otkrio da jedna kamena vrata vode do onog što je on nazvao ‘pet svetih blaga velikoga sniega’, a njegovi vodiči su mu savetovali da ne pokušava ulaziti u prostorije ‘jer sve što se obelodani pre vremena koje je odredila sudbina donosi neizrecivu štetu’. U Altajskom gorju Roerich je takođe otkrio da podnožja Himalaja skrivaju ulaze koji vode do podzemnih hodnika i prostorija duboko ispod površine i gde su zagonetne rukotvorine i egzotična blaga skriveni još od početka svetske istorije.
Roerichu su takođe govorili o tajnom podzemnom spremištu na prevoju Karakoram u Himalajama na visini od 5.944 metra. Njegov glavni vodič otkrio mu je da se pod snežnim grebenom čuvaju velika blaga i rekao mu da čak i niži članovi zajednice znaju za ogromne pećine koje čuvaju drevne rukotvorine. Upitao je Roericha zna li za kakve knjige u vanjskom svetu koje beleže lokaciju tih podzemnih komora. Mudri stari glasnik proveo je niz godina u planinama i želio je znati od Roericha zasto stranci, koji tvrde da toliko toga znaju, ne mogu pronaći uočljive ulaze u podzemne palače na prevoju Karakoram. Tokom 12 godina provedenih u severnom Tibetu sredinom XIX veka kineski istraživač Jia Chun-Pingwa razgovarao je s budističkim redovnicima koji su tvrdili da na osamljenom delu grebena Altyn Tagha postoji ogromna mreža podzemnih galerija i muzeja koji čuvaju zbirku od nekoliko miliona očaravajućih rukotvorina, koju čuvaju večito budni čuvari. U svojim memoarima Jia je pisao o podzemnom muzeju u kojem se čuvaju razni ‘objets d’art’ koji opisuju više-hiljadugodišnji razvoj čovečanstva na ovoj planeti.
Opisao je da se ulaz u ovaj niz komora nalazi s leve strane dubokog klanca u kojem se nalazi nekoliko po ničemu impresivnih kuća koje označavaju lokaciju možda i najvećeg svetskog muzeja. Jia nije bio jedini koji je opisao ovu zbirku. Sigurna je od upada i ništa neće narušiti mir u kojem počivaju njezina stogodišnja dela… ulazi su skriveni, a riznice s rukopisima i rukotvorinama leže duboko u utrobi zemlje. Lokalni je stanovnik rekao da se na njihovoj pijaci ljudi iz ovog područja pojavljuju s neobičnim, vrlo starim novcem i niko ne pamti kada je takav novac tu bio u upotrebi. Smatralo je da su sva ta tajna mesta povezana sa zagonetkom Sambhale. Madame Helena Petrovna Blavatsky (1831.-1891.), putnica i mističarka rođena u Rusiji, osnivačica Teozofskog društva 1875. godine, aludirala je na postojanje Sambhale, aktualizirajući je među zapadnjačkim obožavateljima okultnog. Ona je tvrdila da mudraci s Istoka u svet mogu poslati drevne dokumente koji bi uzdrmali mišljenja isotričara. Videla je tajna skladišta u severnoj Indiji i napisala da inicirani jogiji znaju za ogromnu mrežu podzemnih biblioteka koja se proteže iz pećinskih hramova preko severnog Tibeta. Vatikanski arhivi čuvaiu retke izveštaje misionara iz ranog XIX veka u kojima se navodi da su u krizna vremena vođe raznih zemalja slali svoja izaslanstva u Himalaje kako bi potražili savet od ‘Genija iz planina’. Međutim, ti spisi ne otkrivaju kuda su to tačno ti predstavnici putovali.
Nedatirani rukopis iz pera Monseigneura Delaplacea, nastao pre otprilike 120 godina, govori u prilog verovanju mudraca iz središnje Azije da ljudi posebnoga znanja žive u nepristupačnim i osamljenim delovima Himalaja. Tibetanski ep o Gesar Kanu predvideo je da će se neki skriveni hodnici otkriti u doba ‘kad će čelični brodovi leteti nebom’, a Madame Blavatsky je rekla da će se neki skriveni rukopisi oprezno i s namerom otkriti u duhovno bogatijoj budućnosti.
Tibetansko verovanje u prosvećene ljude iz podzemlja, koji su u nekoliko navrata viđeni s bakljama u mraku, vrlo je snažno. Rocrich je govorio o čoveku sjajne vanjštine koji je stigao u Tibet iz Sibira sa svojom karavanom i ponosno izjavio: Dokazaću da priča o podzemnim ljudima nije plod mašte. Odvešću vas do ulaza u njihova podzemna kraljevstva. Je li to i učinio, u Roerichovim knjigama nije zabeleženo.
U čitavoj Aziji, u pustinjama i od okeana do Urala nalazimo začudnu predaju o svetim ijudima koji žive u tajanstvenim podzemnim gradovima. I dok je zub vremena otkinuo mnoge stranice priče ljudskog života na ovom planetu, ove drevne predaje svedoče o stvarnom postojanju tajnih blaga i izolovanih riznica prepunih retkih zapisa koji beleže znanje od davnina.