Henrih Vert, mađarski general pešadije, rođen je 1881. godine u Titelu. Postao je folksdojčer kojeg su po zlu upamtili žitelji Krčedina, Petrovaradina, Čente, Đurđeva, Šajkaša… Oni koji su ga poznavali, sećaju se da mu je omiljena zabava bila da Srbima na vratove stavlja amove i da ih, tako zauzdane, njegovi vojnici sprovode kroz seoske sokake. Krajem rata, Vert je odveden u sovjetsko zarobljeništvo, gde je i umro 1946. godine. Prema istorijskim podacima, Vert nikad nije posetio čuvenu Firerovu kancelariju, ali su njega ‘posetili’ snovi koje je imao Deme Stojai. Dok je boravio u sovjetskom zarobljeništvu, Vert se lekarima Crvene armije požalio na bolove u glavi, tačnije, na neko tutnjanje. Posetio ga je tridesetogodišnji lekar Valeriji Krišov, koji je vodio evidenciju o svim svojim bolesnicima, od kojih su većina bili zarobljeni nemački generali. Početkom pedesetih, dr Krišov je nestao iz Sovjetskog saveza, ali je šezdesetih godina, u Francuskoj objavljena knjiga pod naslovom ‘Snovi ubica Trećeg rajha’. Po pričama čitalaca, u knjizi su do detalja opisani snovi mnogih naci-generala i njihovih istomišljenika. Ime autora nije napisano, ali na kraju knjige stoji da je sve zabeležio izvesni dr V. K. koji je u zarobljeništvu lečio generala Verta.
‘Vert je imao neverovatnu mržnju prema jugoslovenstvu i govorio je da su oni (Srbi) krivi što je sve započelo. Kad sam ga prvi put video, bio je potpuno zdrav, ali posle nekoliko dana, krvni pritisak mu je porastao i počeo je da se žali na nesnosne bolove u glavi. Krv mu je curila iz nosa. Dok sam mu merio pritisak, pričao mi je kako je prethodne noći usnio Rajskancelariju, da je pričao sa Hitlerom, spominjao je neki mermer i bat koraka koji mu je odzvanjao u ušima…’ Pre nego što je okončao, Henrih Vert se pesnicama udarao po glavi, a po izjavama stražara koji su ga čuvali, psovao je na srpskom.
Kao i u slučaju Stojaia, prokletstvo Verta prenelo se na njegove potomke. Do kraja 1950. godine, većina generalovih potomaka je umrla od posledica bolova u glavi. Zbog dolaska partizanskih jedinica, Vertovi su promenili prezime i danas žive u Titelu, Vršcu, Novom Sadu, Starom i Novom Bečeju. Vertovi rođaci su, kao ratni zločinci, zabeleženi u knjizi ‘Zločini okupatora u Vojvodini od 1941. do 1944. godine’, na čijoj se 328. strani nalazi spisak do 1946. godine utvrđenih ratnih zločinaca u Vojvodini. Ova knjiga nikad nije doživela drugo izdanje (zabranjena je).
Glez fon Horstenau, bio je direktor austrijskog vojnog arhiva, kojeg je Hitler 1936. godine postavio u Vrhovnu komandu na dužnost generala za specijalne potrebe, a od 12. aprila 1941. godine nalazio se na dužnosti u Zagrebu. Horstenau se nagledao ustaških zločina nad Srbima, posebno u prvim danima aprilskog rata. Oni koji su ga poznavali, navode da se Horstenau detaljno pripremao za put u tadašnju Jugoslaviju. Hitler je cenio njegov doprinos jačanju
nacizma i zbog toga ga je i postavio za generala koji je imao direktne kontakte sa Nezavisnom državom Hrvatskom. Zlo koje je činio pod zastavom ‘svastike’, opisao je u svojim memoarima, do osamdesetih godina skrivenih pod velom tajne. Kasnije se saznalo da neko nije dozvoljavao objavljivanje priče čoveka iz vrha Rajha koji je, upućen u stavove katoličke crkve, tada obitavao u Hrvatskoj. Tako su spisi generala Horstenaua i dalje poznati samo malom broju ljudi, a njegove konačne beleške još uvek nisu ugledale svetlost dana.
General Horstenau je 1946. izvršio samoubistvo, a godinu dana ranije, svom posilnom se požalio na nesnosne bolove u glavi. Šest meseci kasnije, bolovi su postali toliko jaki da je generalu curila krv iz nosa. Ljudi iz njegovog okruženja kažu da je govorio kako mu u glavi nešto neprekidno dobuje, da sanja mermer iz Firerove kancelarije i čuje bat koraka onih koji treba da se vide sa Hitlerom.Horstenau je svom posilnom tvrdio da se u dvorani, čekaonici kancelarije vođe Rajha, nikad nisu čuli odjeci koraka i da mu je potpuno nejasno kako tako nešto može da sanja. I ova priča se ne završava samoubistvom generala Horstenaua. Sredinom pedesetih godina, njegov bliski rođak postao je aktivan fudbaler u jednom nemačkom klubu. Imao je 22 godine i karijeru pred sobom. Na treningu pred važnu utakmicu, koju je trebalo da odigra u Titovoj Jugoslaviji, mlađani Horstenau se povredio: udario je glavom o stativu. Lekari su ga brzo izneli sa terena i pregledali. Činilo se da je sve u redu, ali samo pola sata kasnije, generalov potomak počeo je doktorima iz kluba da priča kako mu u glavi odjekuju čudni zvuci, da sanja neke mermerne ploče… Umro je dva sata kasnije od ‘izliva krvi u mozak’.