Naravno, oni na koje je Raspućin tada udario, nisu ostali bez odgovora. Grupa plemića i visokih oficira odlučila je da ga jednom za uvek sklone sa lica zemlje. Odredili su da ga ubije knez Feliks Jusupov.
Ovaj je Raspućina 16. decembra 1916. pozvao na večeru. Raspući je prihvatio poziv, mada ostaje bez odgovora pitanje kako nije pretpostavio da mu je pripremljena klopka. Jusupov je hranu namenjenu Raspućinu otrovao, ali otrov na njega nije delovao. Tada knez, masivnim svećnjakom, udara u glavu Raspućina, i kada je ovaj pao, ispaljuje mu hitac iz pištolja u glavu.
Telo mu je bačeno u reku Nevu. Dan kasnije, tvrdi se da je pronađeno među santama leda. Ali, tvrdi se takođe da to nije bilo Raspućinovo telo. Otuda i verovanje da je još jednom izbegao smrt i da su ga mnogi još često stretali.
A sve do revolucije 1917. pa čak i nekoliko godina kasnije dok se sekta nije ‘ugasila’, pripadnici hista tvrdili su da je Raspućin među njima, kao da je živ. U prilog ove tvrdnje ide i činjenica da je lice tela pronađenog u Nevi bilo do te mere unakaženo, da je bilo nemoguće sa sigurnošću trditi da se stvarno radi o Raspućinu.
Zahvaljujući i tome, mit o ‘nečastivom kaluđeru’ nastavio je da živi. Ostalo je i dalje pitanje da li je bio svetac, kako su mnogi verovali, ili čarobnjak, ili obična varalica natprosečne inteligencije. Neki i danas veruju da je bio veliki vidovnjak čije su se sve vizije tragično ostvarile. A bilo ih je i koji su verovali da je bio sam – nečastivi.