Uostalom, šta reći za neobičnu odiseju leša kanadskog glumca Čarlsa Frensisa Koglena, koja spada u najčudnije koincidencije svih vremena. Koglen, koji je bio rodom sa Ostrva princa Edvarda na kanadskoj obali Antarktika, umro je 189. na turneji u teksaškom gradu Galvestonu i tamo je, u sanduku obloženom olovom, sahranjen u granitnoj grobnici.
Iduće godine, u maju 1900. jak uragan je opustošio ostrvo na kome leži grad. Groblje je bilo poplavljeno i Koglenov kovčeg je isplivao iz grobnice. Otplutao je u Meksički zaliv i oko Floride u Atlantik, gde ga je golfska struja prenela na sever. Osam godina posle toga, u novembru 1908. ribari sa Ostrva princa Edvarda jednog dana su ugledali neki veliki sanduk kako se ljulja na talasima. Dovukli su ga i na njemu pročitali izgraviranu metalnu ploču sa Koglenovim imenom. Kovčeg je, dakle, doneo leš pokojnog glumca upravo do njegovog rodnog mesta (prevalivši nekih 5.600 kilometara!), gde su pokojnika zatim sahranili pored crkve u kojoj je kršten!
Neke ljude večito bije maler, za druge kažemo da su rođeni pod sretnom zvezdom. ‘Titanik’ je potonuo 1912. Gospođa Marej, jedna putnica, uspela je da se spase. ‘Luzitanija’ je potonula 1915. Gospođa Marej je bila putnica i opet se spasila. U sudaru brodova ‘Anakonda’ i ‘Keltik’ 1927. nove žrtve nestale su u morskim dubinama, ali nepotopiva gospođa Marej se spasila! Naravno, možete to nazvati čistom slučajnošću, ali odgovorite iskreno na pitanje: Da li biste se vi ukrcali na isti brod sa gospođom Marej?
Polemike o čudnom svetu slučajnosti će još dugo biti vođene. Kao što su ih i do sada pokretali mnogi, poput, recimo italijanskog političara i pisca Đuzepea Mazijanija koji je još sredinom XIX veka zapisao: ‘Reč slučaj nema nikakvog smisla; stvorena je zato da bi izrazila neznanje ljudi o nekim pojavama’. Volter je, pak, voleo da kaže kako je ‘ono što nazivamo slučajem, samo nepoznat uzrok poznate posledice’, dok je po rečima Ebner-Ešenbaha’, ‘slučaj – velom prekrivena nužnost’.