Kasnije su romanopisci i hroničari ovoj legendi dodavali nove (možda izmišljene) detalje. Tako se do današnjih dana očuvala prilično detaljna slika o njihovom životu, aktivnostima i društvenom ustrojstvu. Znamo, između ostalog, da su za vladara imale kraljicu, da je najvažnije odluke donosio ženski parlament i da su se ženska deca, poput Spartanaca, od malih nogu učila borilačkim veštinama.
Problem brojnog održavanja rešavale su na jednostavan način: jednom su godišnje pozivale muškarce iz susednog plemena Gargareanaca, o kojima gotovo ništa ne znamo, na veliku svetkovinu mira i ljubavi, čija je jedina svrha bila razmnožavanje rase.
Muška deca koja su se rađala iz tih veza, bila bi vraćena svojim očevima ili osuđivana na smrt, dok su majke pažljivo odgajale svoje devojčice i već ih od prvih dana života podučavale da idu u lov, krote divlje konje i junački se bore do poslednjeg daha. Drugim rečima, Amazonke su svoj ratnički život prilagođavale svojim interesima i svojim pogledima na svet, izokrećući naglavačke tradicionalnu strukturu klasičnog društva, koje je, kako je poznato, bez iznimke bilo patrijarhalno!
Tako je istorija dobijala nova, zanimljiva obeležja i dramatiku. Za suvremenike antičkog i predantičkog vremena, Amazonke su bile samo jedno od polubarbarskih ratničkih plemena koja su nastanjivala granična prostranstva helenskog sveta i koja su, s vremena na vreme, vodila žestoke bitke protiv Lidijaca, Frigijaca, Trojanaca i drugih naroda u Maloj Aziji. Njihovo naoružanje sačinjavali su luk i strela, koplje i laka sekira, te štit u obliku polumeseca i lagani šlem. Bile su vešte jahacice, te su njihovi napadi bili iznenadni i ubojiti.
Kako god bilo, Amazonke su bile i ostale velika misterija naše istorije, a takođe su ostale i neiscrpan izvor mnogih priča, budućih istraživanja i pretpostavki.