Dobitnici Nobelove nagrade za medicinu 2000. godine, Šveđanin Arvid Karlson i Amerikanci Pol Gringard i Erik Kandel, skinuli su, kako se veruje, veo misterije sa nervnog sistema i tako postavili osnovu za razumevanje procesa odgovornih za naše motorne radnje, motivaciju, raspoloženje, učenje, pamćenje, ali i za nastanak neuroloških i psihijatrijskih oboljenja.
Najveći njihov doprinos sastoji se u dešifrovanju komunikacije neurona kako međusobno tako i sa njihovom sopstvenom strukturom. A u pronicanju kako se signal koji jedna ćelija emituje prenosi i šta izaziva u drugoj ćeliji, leži preduslov za odgovore na suštinska pitanja funkcionisanja čoveka.
Gringard koji se pozabavio biohemijskom problematikom čitave stvari, objasnio je kakve promene određeni signal izaziva u ćeliji koja ga prima.Dokazao je da u trenutku kada iz jedne ćelije oslobođena supstanca, poznata kao ‘transmiter’, deluje na drugu, može da izazove čitavu seriju reakcija koje mogu da promene funkciju te ćelije.
Erik Kendal ispitao je molekularne procese u komunikaciji neurona prilikom učenja i pamćenja, dok je treći dobitnik visokog priznanja, Arvid Karlson, bio jedan od onih koji su identifikovali dopamin kao neurotransmiter. Karlson je dao ključni doprinos razjašnjenju uloge dopaminskog sistema u regulaciji motornog i psihičkog ponašanja ljudi, što je bilo odlučujuće za razumevanje dve vrlo teške bolesti – Parkinsonove i šizofrenije.
Ako je tačna hipoteza pomenutog Stjuarta Hamerofa da svaka ćelija zapravo ima nekakvu vrstu svoje autonomne svesti, takvo sazbanje ne samo da postavlja pitanje – gde se ‘skladišti’ memorija takve svesti, nego zadire u njihovo međusobno komuniciranje, u suštini, kako smo videli, vrlo slično telepatskom! A ako je telepatija moguća u prostom, osnovnom sistemu, zašto ne bi bila razumljiva i realna i na nivou složenih jedinki poput ljudi?
Ruski naučnici u Novosibirskom institutu za kliničku i eksperimentalnu medicinu izveli su jedan zapanjujući eksperiment. U dve provide, hermetički zatvorene kvarcne tegle postavili su iste jednoćelijske monokulture. U prvu su ubacili smrtonosni virus i monokultura je uginula, ali se razbolela i uginula i ona u drugoj tegli, koja nije bila zaražena! Postavili su, zatim, treću, četvrtu i tako do pedeset, i sve su podlegle smrti u lančanoj reakciji! Osim ‘vizuelnog’ kontakta među monokulturama, svi ostali nama poznati i mogući načini za primopredaju virusa bili su isključeni.
S obzirom da ćelije nemaju oči, naučnici su jedino mogli zaključiti da se među njima nekako prenela informacija, i da je ta sama informacija bila sposobna da ubija. A šta je pamćenje drugo nego informacija raspoređena u hipokampusu tako da stoji na raspolaganju za dalje korišćenje.
Nije li, u stvari, baš na ovim relacijama ključ za čitavu tajnu ljudskog mozga? Izgleda da će trebati još vremena da se sve ovo dokuči na nama jednostavno objašnjenje.