Po mišljenju doktora Rejmonda Mudija, gotovo sva deca imaju lepa ugodna sećanja na doživljaj NDE, a veoma često ona zavole one sa kojima su se sreli ‘na drugoj strani’. Većina dece sa iskustvom kliničke smrti, po mnogim pokazateljima, kada odrstu postaju dobri ljudi, srpljivi i tolerantni. Jedan stari pacijent koji je kao dete doživeo NDE ispričao je doktoru Mudiju:
‘Nikada ne sudelujem u porodičnim svađama i svađicama kao moja braća i sestre. Moja majka kaže da se ja tako ponašam zato što posedujem ‘viša saznanja’. Možda ima pravo. Zapravo, ja naprosto znam da ništa zbog čega se prepiremo nema nikakvu stvarnu važnost. Nakon susreta sa bićem sazdanim od svetlosti ja znam da nikakve svađe nemaju smisla, i zato, kad u porodici izbije svađa ili prepirka, ja se naprosto povučem i čitam neku knjigu, puštajući druge da bez mene rešavaju svoje probleme. Moj problem već je rešen. Tako se ponašam i tako postupam i danas – više od trideset godina nakon onog doživljaja’.
Poznati bostonski istraživač fenomena ‘tik do smrti’, doktor Dejvid Hercog, izneo je jednom prilikom iskustvo šestomesečne bebe koje je kod nje kasnije, u određenim situacijama, izazivalo traumatičan strah. Zbog čega se to događalo?
Prema rečima doktora Hercoga, šestomesečna devojčica primljena je na Odelenje za intenzivnu negu, sa teškom bolešću. Odmah su joj dali potrebnu terapiju, između ostalog kiseonik za stabilizaciju stanja, pa se ona nakon kratkog vremena oporavila. Međutim, kasnije kada je dorasla do igre, devojčicu bi uhvatio paničan strah kad su je braća i sestre, u jednoj robnoj kući, pokušali naterati da se provuče kroz tunel namenjen zabavi dece. Dr Hercog, koji je identifikovao devojčicin strah kao ‘tunelsku paniku’, kaže da se to sa njim dogodilo još nekoliko puta. Sudeći po izjavi njene majke, u takvim epizodama devojčica govori grozničavom brzinom, pokazuje da je veoma uplašena i stiče se utisak da ona taj ili nekakav drugi tunel dobro poznaje od ranije.
Kada je devojčica imala tri i po godine i kad joj je majka rekla da je baka na smarti, devojčica ju je zapitala: ‘Hoće li baka morati da prođe kroz onaj tunel u robnoj kući da vidi Boga ?!!!’
Doktor Hercog savetuje da se u ovakvim slučajevima pomogne detetu da izrazi svoje emocije i shvati svoje reakcije na prošle traumatične doživljaje, što bi mu omogućilo da se reši svojih strahova i oslobodi se posledica trauma. Zapažanje stručnjaka koji se bave fenomenom ‘tik do smrti’ – NDE, pokazuju da deca mlađa od sedam godina gledaju na smrt kao nešto privremeno, kao na kakav izlet ili letovanje, to jest, smrt za njih predstavlja nešto odakle će se vratiti. Od sedme do desete godine smrt je za decu magični pojam. Tek u narednih nekoliko godina deca shvate da smrt znači organsko raspadanje tela. Deca od sedme do desete godine personificiraju smrt. Zamišljaju je kao neku vrstu nemani koja će ih pojesti. Misle da se smrt šunja i skriva u mraku i da se od nje, kad dođe, može pobeći.
U svakom slučaju, dečje poimanje smrti veoma se razlikuje od poimanja odraslih. Mnogi stariji ljudi, na primer, boje se potpunog gašenja i nestanka svesti, druge najviše plaši bol za koji veruju da će doživeti dok budu umirali. Neki se boje biti sami ili biti daleko od prijatelja i rodbine, a neki se plaše paklenog ognja i večnog prokletstva. Postoje i oni koji se boje gubljenja kontrole koju donosi smrt, boje se da više neće moći upravljati svojom firmom, neće moći voditi svoju porodicu itd. A neki osećaju primitivni strah od raspadanja vlastitog tela.
Po pravilu, deca ili odrasli koji dožive iskustvo kliničke smrti ne osećaju nijedan od prethodno navedenih strahova.Malo se boje smrti i često sa nostalgijom govore o onome što su doživeli kad su dospeli ‘tamo iza’. Neka deca kažu da bi se htela ‘vratiti svetlosti’.