Sa 34 godine, Kolumbo je udovac. On je sad na portugalskom ostrvu Porto Santo, čiji je guverner brat njegove umrle žene, mlade portugalske aristokratkinje Felipe Monis. Ostaje sam sa četvorogodišnjim sinom Dijegom. On život na Porto Santu deli između proučavanja i jedrenja. Brojna putovanja vodila su ga ka afričkim obalama, gde je stavio na hartiju zanimljiva zapažanja o vetrovima i strujama sa zapada.
Na liticama tog ostrva, postavlja sebi sijaset pitanja. Odakle potiču šišarke koje izbacuje more? Otkuda na obližnjem ostrvu Maderi raste bilje i cveće kojih inače nigde drugde nema? Čije su ruke izrezbarile te čudne komade drveta što ga na pučini skupljaju ribari? Ove natuknice jačaju uverenje koje je Kolumbo razvio još na svojoj prethodnoj plovidbi po severnom Atlantiku: da negde na zapadu postoji zemlja, i da ona ne može biti ništa drugo nego Indija. Stići do nje jedrenjem u pravcu sunčevog zalaska, postaje moreplovčeva misao saletilja.
Da bi zagrejao portugalskog kralja Jovana II za svoj naum, Kolumbo prikuplja naučne dokaze. Oslanjajući se na teorije grčkog astronoma Ptolomeja, Kolumbo zaključuje da je ‘Okean manje veliki nego što se priča’. Ali, kako svoje računice zasniva na italijanskim a ne arapskim miljama, on deli sa pet stvarna rastojanja, pa na mestu gde se nalazi američki kontinent locira Kinu. Jovan II mu neće uslišiti molbu jer, zašto da se upušta u tu besmislenu pustolovinu kad će njegovi mornari ionako stići do Indije morskim putem, obilazeći afrički kontinent u etapama?
Kolumbo ne diže ruke od svoje opčinjavajuće zamisli. Odnosi projekat španskim katoličkim suverenima, Izabeli i Ferdinandu, koje, nema sumnje, impresionira, ali se ispostavlja da trenutak nije najpovoljniji: Arapi osvajaju kraljevinu Grenadu, i otuda ih treba isterati. Šest godina kasnije, ta stvar je gotova, i Kolumbo se koristi euforijom koja je zavladala na španskom dvoru. Katolički vladari pristaju na njegove neumerene zahteve, pa u osvit 2.avgusta 1492. tri karavele napuštaju luku Palos: Santa Marija, Pinta i Nina jedre prema Kanarima, odakle će potom okrenuti pramac prema zapadu.
Pola milenijuma kasnije, jednog junskog jutra 1990. ista takva karavela kreće istim putem. Na njoj su osamnaest studenata Kadiskog univerziteta, pisac Džon Dajson i kapetak Luis Kojn, koji preuzima pravu policijsku istragu. Njegova najmilija knjiga je već dvadeset godina Diario, brodski dnevnik koji je Kolumbo vodio za vreme svog prelaženja preko Okeana. Kojn nije oklevao da otkrije mnoge nesuvislosti i čudne iskaze kao, na primer, opis kupanja posade dok su brodovi plovili sa pet ili šest čvorova (od 9 do 11 km na sat). Malo pomalo, Kojn je došao do uverenja da Kolumbo nije išao putem koji naznačuje. Zašto? Da li zato što je poznavao put za presecanje ‘Mora Tajanstva’? Kojn otkriva da Kolumbo na tri mesta u svom Dnevniku pravi aluzije na nekakvu tajnu kartu. Pred polazak, u toku jednog sastanka sa svojim kapetanima, okeanski admiral (što je titula koju je u međuvremenu stekao, pored svanja vice kralja Indije i vlasnika i guvernera svih zemalja koje će otkriti) je začuđujuće nedvosmislen: zemlju ćemo dodirnuti kada preplovimo 750 milja (oko 4000 kilometara), a posle 700 milja brodovi više neće jedriti noću da se ne bi nasukali. Uostalom, tu zagonetnu kartu imao je u rukama kapetan karavele Pinta, Martin Alonso Pinzon. Ona je trebalo da bude dovoljno ubedljiva da bi Pinzon, suočen sa krajnjom iscrpenošću i premorom svoje posade, pristao da plovi još tri dana.