Osamnaestogodišnja Klarita Vilanova bila je jedna od mnogih beskućnika na Filipinima. Policija ju jepronašla jedne noći u manili, na ulici, okruženu povećom grupom ljudi. Bila je sklupčana i vrištala u paničnom strahu pozivajući prisutne da joj pomognu i spase je od nekoga ili nečega što ju je divljački napadalo, tuklo i ujedalo naočigled svih. Čak je po nekoliko metara odskakala uvis. Okupljeni su bili uglavnom mušterije iz obližnjih krčmi, koje patnje nesrećne devojke nisu ni malo dirnule, već ih je ovaj događaj zabavljao. Misleći da je devojka luda dali su neumesne šale, smejali se i namigivali jedan drugom.
Da li je Klarita luda ili drogirana, policajci nisu razmišljali o tome. Zgrabili su devojku koja se još otimala od nevidljivog napadača i odveli je u policijsku stanicu, a dežurni oficir major Arsenio Lakson naredio je da pozovu službenog lekara.
– Gluposti! Dižete me iz kreveta usred noći da bih video devojku koja je imala napad epilepsije – vikao je lekar nakon letimičnog pregleda.
Major nije rekao ništa. Zbunjeno je gledao mimo ljutitog doktora na ruke devojke koje su bile u modricama sa jasno vidljivim tragovima zuba. Sumnjao je da je tako krvnički izujedala samu sebe, a kda je uočio ujede i po leđima, video jeda tu nisu čista posla. Smestio je Klaritu u jednu zatvorsku ćeliju da bi se osećala bezbednom.
– Pomozite mi molim vas, rešetke ga neće zadržati – vapila je devojka.
– Ali, za ime Boga, šta te to napada – pitao ju je major.
Devojka je odgovorila da je to neko veliko stvorenje, nalik na čoveka, samo što ima ogromne buljave oči i može da lebdi u vazduhu kad to poželi. Klarita je ostala zaključana u ćeliji. Nepun sat kasnije začuo se njen vrisak. Jedan policajac je odmah otrčao do ćelije, otključao vrata i poveo devojku ka kanselariji. Na svoje zaprepaštenje, policajac je ugledao kako se na Klaritinim nadlakticama i ramenima pojavljuju otisci zuba i ostaje vlažan trag. Policajac je obavestio majora, a ovaj šefa policije u Manili. Šef je odmah došao u stanicu sa ekspertom za sudsku medicinu.
Kad su pregledali devojku, bilo im je jasno da ona nije mogla sama sebi da nanese takve povrede jer rana je bilo i na vrau i u predelu lopatice. Lekar je zaključio da devojka ne boluje od epilepsije. Ujedi su bili stvarni! Ostatak noći Klarita je provela u kanselariji dežurnog oficira. Sledećeg jutra, baš kad su se policajci spremali da je odvedu do sudnice da bi joj se sudilo zbog skitničarenja, devojka je počela da vrišti – stvorenje se opet pojavilo. Dvojica snažnih policajaca uhvatila su je za ruke, pokušavajući da je umire i zaštite. Bilo je uzalud. Ujedi su se pojavljivali na rukama, dlanovima i vratu. Napad je trajao pet minuta, a onda se devojoka onesvestila. Lekar je odmah došao, ponovo je pregledao i naredio da pozovu majora i sveštenika.
Major i lekar su odlučili da Klaritu prevedu u bolnicu na ispitivanje i lečenje. Kad je došla svesti, seli su u kola i pošli ka bolnici. Kao u nekom filmu strave i užasa, tajanstvena utvara je ponovo napala devojku. Ovoga puta, kako je Klarita kasnije pričala, napale su je dve buljave spodobe. Bila je to najgora noćna mora za devojku, majora, lekara i vozača. Put do bolnice, koji je trajao petnaest minuta, izgledao im je kao večnost. Jadna devojka se otimala i vrištala, ali niko nije mogao da joj pomogne. Prema majorovom iskazu, ujedi su joj se pojavljivali na grlu, po prstima i rukama i to čak i na onim mestima na kojima je on držao svoju ruku. Kad su stigli do bolnice, napad čudovišta je prestao. Klarita je u bolnici počela polako da se oporavlja i uz pomoć sveštenika napadi se više nisu ponovili.