Povratak interesovanja za rune sigurno nije slučajan, pogotovo ako se zna da je mogućnost njihove upotrebe, makar u onom izvornom obliku, višestruka. Jer, osim alfabetske (u pitanju su opštegermanski znakovi kultnog pisma), runama se pripisuje i magijska vrednost, odnosno izražen simbolički, proročki i talismanski karakter. Doduše, mnogi se i dvoume oko toga koliko su one, u stvari, znaci, a koliko simboli? Nedoumice ove vrste uglavnom proizilaze iz toga što su rune – kojih je ukupno 24, uz još jednu, praznu runu koja se naziva Wyrd – sudbina, grafički naglašeno jednostavne i imaju pravolinijske oblike, za razliku od nekih drugih simbola koji su po svojoj strukturi često veoma složeni.
Treba znati da su rune bile uglavnom urezivane (kao takve se pronalaze već u bronzanom dobu), zbog čega se i pretpostavlja da su kao oblik svojevrsne komunikacije nastale već u osvitu civilizacije, ne zahtevajući ni poseban alat, ali takođe ni veliku zanatsku veštinu. Uostalom, ne treba zaboraviti da su i tako značajni i opšteprihvaćeni simboli poput krsta ili kruga grafički takođe veoma jednostavni, što nikako ne umanjuje njihovu izrazitu sugestivnost i bremenitost značenjima.
Rune nemaju čak ni ublažavajućih, zaobljenih krivih linija. To se komentariše na jedan dodatni način, pa tako u knjizi ‘Rune – magijsko pismo’ čitamo kako nam već sam njihov izgled govori o ‘snažnom i najkraćem magijskom putu i iznenadnim jasnim obrtima koje sreće onaj ko krene tim putem’. I dalje: ‘ Sa magijskog stanovišta to je najkraći i najdelotvorniji put koji vodi ka cilju’.
Ne treba zaboraviti da su (pojedinačne) rune predstavljale objekt ili načelo po kojem su dobile ime, i sa tim imenom sva njegova dobra i zla svojstva. Ezoterična svojstva runa bila su poznata samo izabranima. Oni su ih koristili za zaštitu, isceljivanje, pa i za izricanje prokletstava, što svedoči i epitaf na jednom švedskom grobu ispisan runama: ‘Ovde sam sakrio magične rune, koje ni zle sile ne mogu da poremete. Onaj ko uništi ovaj spomenik, umreće strašnom smrću!’
U pitanju je, dakle, bio jedan celovit i očigledno samodovoljan sistem simbola u kojem se videla veza, posrednik između objašnjihov i neobjašnjivog, vidljivog i nevidljivog, mikrokosmosa (čoveka) i makrokosmosa. Drugim rečima, rune su, na sebi svojstven način, predstavljale sveojevrsno prisvajanje prirode od strane čoveka. To je bio, koliko magijski, toliko i božanski čin, jer čovek u sebe preuzima moć stvaranja, menjanja i preoblikovanja, istu onu moć zahvaljujući kojoj je i sam nastao.
Zanimljivo je da je u Nemačkoj krajem XIX i početkom XX veka bilo pokušaja da se obnovi Odinov kult (legende vezuju nastanak runa sa Odinom, skandinavskim bogom mudrosti, smrti i čaranja), o čemu svedoči i osnivanje Odinovog društva, na čijem čelu je bio dr Ernst Vahler, kao što i danas ima izveštaja o delatnosti nemačkih neopaganskih grupa. Takve grupe postoje i u SAD, gde periodično izlazi i časopis ‘Runestone’.