Đoka Budić nam je u nastavku priče govorio o tome kako je morao da prođe mnoge komisije vezane za njegove ovozemaljske grehe. I kod svake takve komisije, koje se na onom svetu zovu mitarstva, Đoka je morao da otrpi svakojake ucene, pretnje paklom i večnom vatrom.
– Nekoliko anđela stalo je na stranu moje Velike Gospojine, pa su počeli da preturaju po nekim velikim knjigama, tražeći moje grehe i prestupe. Međutim, ništa veliko nisu pronašli, pa me je to malo ohrabrilo. U tim knjigama videli su da sam ponizno stajao pred ikonama, ljubio ih i krstio se pred njima i kako sam poštovao sve što je sveto, Božje i crkveno. Utvrdili su da se nikom nisam iza leđa nasmejao, nikog uvredio, nikog optužio… Ali, to nije bilo sve. Moji anđeli su morali da me sprovedu i na druga ispitivanja koja su se ticala raznih grehova po vrstama. Te ispitivačke komisije su bile sastavljene samo od đavola i oni su odlučivali šta će dalje sa mnom, a uvek su se trudili da me što više nagrde i osude. Bile su tu komisije za sve vrste greha i prestupa: za krađu, preljubu, blud, lažno svedočenje, zle reči i psovke, klevete, tvrdoglavost i bezdušnost, lakomstvo, lenjost, oholost, ubistva, osvetoljubivost, bajanja i vračanja. E, ovog poslednjeg sam se pribojavao, jer sam voleo da bacim unesrećenima zrna, da im bajem i povraćam čini. To sam najviše činio za njihovu stoku.
– Moji anđeli doveli su me pred jednu isledničku grupu za zle reči i psovke, gde su odmah počeli da me napadaju i osuđuju. Tu su videli da sam nekad zlo govorio, izricao loše u znanju i u neznanju. Rešili su da me osude što sam komšiji Josi opsovao mater još kao dečak, jer me je prokazao kod oca da pušim. Našli su mi i to da sam gospodinu učitelju rekao da je glup, pa sam mu još i pripretio. Rekli su mi i za druge sitnice, ali su se za ovo najviše uhvatili. Moja Velika Gospojina rekla je da sam te reči izgovorio još kao dete, a deci mora da se prašta. Tako su me pustili dalje.