Nije nikakvo čudo da su ovi događaji potpuno skrenuli pažnju javnosti koja ionako nije imala poverenja u škrta zvanična objašnjenja. Više značaja pridavano je Irvinovim izveštajima sa onog sveta. Da čitava stvar uverljivije izgleda zaslužna je svakako i sama Ajlin Garet, za koju se zna da je do kraja života imala besprekornu reputaciju. Preče o tome da bi ona mogla da obmane javnost bile su svedene na minimum. Osim toga, da je pomenuti g. Prajs želeo da obmane javnost ne bi pozvao nju i uglednog majora Vilijera na seansu. Na slici levo – detalj sa komemoracije žrtvama nesreće.
Ako odbacimo sumnju da se radi o prevari, nameće se logično pitanje: na koji način je Ajlin Garet došla do informacija koje su joj inače sasvim nepoznate, budući da nije stručnjak za tehniku, a kamoli za cepeline? Da li se to zaista dogodilo posredstvom njenog kontrolnog duha Uvanija? Možda je ovo dokaz da duh preživljava nakon fizičke smrti. Možda će ovaj i slični slučajevi potaknuti i najokorelije skeptike makar na razmišljanje.
A iz ovog slučaja nameće se još jedno važno pitanje, koje bi najpre moglo biti upućeno onima koji veruju u nastavak života posle smrti,ali su zakleti protivnici bilo kakvog spontanog ili namernog medijalnog kontakta sa onostranim dušama, smatrajući ih apsolutno duhovno nedopustivim. Naime, da li je u ovom, i još ponekim sličnim slučajevima, zaista reč o pukom i sa razlogom ozlogašenom spiritizmu? Ne dopušta li se katkad sa viših duhovnih nivoa i poneki takav kontakt da bi se neke važne stvari objasnile ili dovele na svoje mesto, u slučajevima kad za to ima preke potrebe, a nema se drugih mogućnosti za saznavanje istine. Takozvani kontrolni duh bi, po svoj prilici, mogao biti onaj ‘duh vodič’ koji iz duhovnih sfera vodi svakog od nas kroz naš zemaljski život i koji sigurno zna šta je duhovno dopušteno, a šta ne.
Da li bi se on javljao gospođi Garet da mu to nije odobreno? Sem toga, kontrolni duh gospođe Garet jasno naglašava svoju osnovnu nameru – da preko nje, pa i kroz slučaj cepelina R-101, da ljudima do znanja da duše žive i posle telesne smrti.
No, moguće je ipak da ‘kontrolni duh’ nije baš onaj naš pravi, dodeljeni nam duh vodič, već opet neka onostrana duša koja se kači za neoprezno otvorenog, kako bi preko njega iživela neke svoje želje, koje, istina, mogu biti i dobronamerne u odnosu na otelovljene duše na zemlji, ali su ipak samovoljne i nisu podstaknute niti odobrene od naših istinskih duhovnih čuvara i vodiča. I zaista, kome, u stvari, i koliko duhovno koriste naknadne informacije iz onostranog o uzrocima, u našem slučaju, pada cepelina?
Možda su ove informacije pre svega udovoljavanje ljudskoj znatiželji šta se to u stvari desilo. A donekle su možda i način da duše koje su bile u cepelinu izraze svoje nezadovoljstvo i čak osudu nesavesnih graditelja cepelina – što je opet ljudska reakcija, tačnije ostaci ljudskih reakcija i mišljenja u onostranom.
Zar nije daleko bitnije, ako ne i jedino bitno, ne šta se, kako i zašto materijano desilo, već zašto se uopšte, duhovno gledano, desilo, kakvi su se karmički uzroci dotičnim događajem raščinili i kolika je to istinska duhovna dobit za duše koje su na taj način napustile zemlju.