Značajna količina dokumentarnog materijala objavljena je na temu uključenosti ET‑a u pojedine aspekte Montauk projekta. Sledi iskaz Michelle Guerin, koja je živela u blizini Montauka, a vojnu bazu je posetila u dva navrata: 1970. i 1994. Tekst koji sledi je rekolekcija pod hipnozom. Sesija od 11.09.1995. godine:
‘Vozimo se u autu prema Montauku. Na prednjem sam sedištu sa majkom… Po dolasku odlazim sa prijateljem prema peščanoj uzvišici… Džip sa četiri vojna policajca… Odvoze nas prema brdu… čiji se deo otvara ispred nas… Unutra su uniformisana lica sa crnim beretkama, naoružani…Idemo prema jednom liftu… Prolazimo kroz mrežu hodnika… Što se spuštamo niže, postaje sve hladnije… U mračnoj sobi sam… Na krevetu. Preko mog ramena nešto se kreće. Približava se. Sada vidim bolje. O, bože! Pa to je monstrum! (U tom trenutku sam skoro skočila sa kauča u doktorovoj kancelariji. Nisam se mogla prestati tresti. Doktor me je smirio tako da sam mogla nastaviti.)
Ono što vidim je biće visoko oko dva metra. Uši su mu velike i uspravljene prema vrhu. Oči su mu sjajne, zlatno žute i čini mi se da svetle u mraku. Zašiljeni zubi… i, i rep! Prilazi mi. Nisam nikad tako bila prestrašena u svom životu. Na 30 cm je od stola. Skida mi šorc i kupaći kostim. Njegovo lice je toliko blizu mojem. Želim da vičem, ali to mogu samo u sebi. On pušta piskav zvuk… Kao da uživa u mom strahu… Osećam nešto u sebi…boli… Ne znam koliko dugo je ovo trajalo… Kad je završio, odlazi na vrata. Ponovo uniformisana lica dolaze… Odnose me u drugu sobu, svetliju. Mnoštvo opreme koju ne prepoznajem,sa svetlima i dugmadima.
Postavljaju me na sto… pet‑šest ljudi, sa maskama, belim odorama i kapama. Glava mi je okrenuta na stranu. Osećam da mi briju mali deo iza uveta… iako ne mogu govoriti, svega sam svesna. Nekoliko minuta kasnije gubim svest…
To je bilo sve što sam se setila pod hipnozom. Pet godina posle ovih događaja, 1985, imala sam upalu iza desnog uva. Doktor je trebao da malo raseče iza uva da bi očistio gnoj… Samo što je rasekao kožu skalpelom, nešto je iskočilo. On je to pregledao i rekao da nije nikad tako nešto video. Imalo je oblik i veličinu metka…
Sredinom septembra 1994. ponovo sam u poseti Montauku. Provela sam četiri dana spavajući u obližnjem hotelu. Poslednju noć su me probudile vibracije kreveta. Kao da sam pogođena zemljotresom. Otvorivši oči, znala sam da nisam sama u sobi. Telo mi je povučeno sa kreveta. Htela sam da zavičem, ali ništa više od šaputanja nije izlazilo iz mene. Okrenula sam se pokušavši da se uhvatim za okvir kreveta… I to je bilo zadnje čega se sećam pre no što ću izgubiti svest.
Sledećeg jutra ničeg se nisam sećala. Dok sam se presvlačila videla sam kao dva uboda na levom bedru. Oko 5 cm razdvojeni. Na pregledu kod interniste bili su iznenađeni simetričnošću ovih ‘tačaka’ i iznenađeni kako se ne secam odakle mi. Nisu mi dali nikakvu jasnu dijagnozu…“
Rezultati sesija gospođe Guerin potvrdili su se u nekoliko navrata. Prvi put kada je prisustvovala UFO konferenciji u Mobilu, Alabama. Slike reptilijanaca na konferenciji podsetili su je na njeno iskustvo iz 1970. kada je prepoznala biće iz one mračne sobe. Drugi put u istupima naučnika koji su učestvovali u projektima ispod Montauka, npr. Preston Nichols‑a.