Interesantno je i verovatno nije slučajno da je Kazot bio mason i pripadao je istoj masonskoj loži kao i grof Luj Harmon i čuveni alhemičar i okultista grof Kaljostro. Jednom priliko, zapisao je Hamon u knjizi ‘Misterije velikih okultista’, 1785. godine, pre početka jednog masonskog sastanka dok su se članovi lože još okupljali, Kaljostro je predskazao događaje za narednih nekoliko godina:
– Luj XVI će biti poslednji kralj na tronu svojih predaka. Umreće pod giljotinom u 39. godini. Ista će sudbina zadesiti i Marija Antoanetu – rekao je tada.
Kao i prorokovanje pesnika Kazota tri godine kasnije u Akademiji, grofova kazivanja izazvala su neskrivenu pažnju. Sledeća vizija odnosila se na smrt princeze De Lambal, intimne prijateljice Marije Antoanete,koju će, rekao je Kaljostro, iseći noževima četvorica razbojnika na uglu ulice Ru d’Bal. Zatim je naglasio da će moć francuskog prestola povratiti jedan Korzikanac. Upravo Kazot ga je upitao kako će se zvati, a Kaljostro je odmah odgovorio:
– Bonaparta! Izabraće ga narod, imaće veliku moć, osvojiće silne zemlje, ali će i on umreti kao zatvorenik na pustom ostrvu!
Kada je nešto kasnije, grof Kaljostro bio uhapšen u aferi sa kraljičinom ogrlicom, markizu De Loniju, guverneru Bastilje, otkrio je da će 14. jula 1789. narod razoriti Bastilju i da će na mestu gde ona stoji rasti trava. De Loni je to zabeležio u svom dnevniku. Što se tiče princeze De Lambal, dogodilo se upravo tako da joj glave nisu došli revolucionari, već razbojnici koji su je 1792. godine napali i iskasapili upravo na mestu koje je Kaljostro spomenuo.
Bez obzira koliko je sve tačno zabeleženo u različitim dnevnicima, ponekad je teško poverovati da bar neke beleške nisu nastale naknadno, mada su pariski masoni, nema sumnje, o predstojećoj revoluciji znali mnogo toga i bez prorokovanja. Bastilja nije razorena prorečenog datuma, niti ju je razorio narod. Iako nazivana tamnicom naroda, Bastilja je u stvari bila, za ono doba, otmeni zatvor za pripadnike višeg staleža, koji su mogli da plate smeštaj, hranu i poslugu, i na dan njenog navodnog rušenja, u njoj je bilo ukupno sedam zatvorenika, a jedan od njih je bio i čuveni markiz De Sad. Zauzela ju je grupa zaverenika, na prevaru ubivši zapovednika straže pošto je vojska toga dana bila negde izvan Pariza. Što se tiče rušenja Bastilje, ono je usledio tek kasnije, i organizovao ga je građevinski preduzimač po imenu Paloa, koji se prodajom kamenja strahovito obogatio. A 14. jul je, što su danas potpuno zaboravili i sami Francuzi, proglašen za nacionalni praznik tek posle ugušenja Pariske komune 1871. godine na prdlog jednog političara i poslanika Bendžamina Raspaja i to u znak sećanja na isti datum godinu dana ranije kada je maršal La Fajet pročitao zakletvu vernosti kralju i monarhiji. Izvor: Treće Oko