Naučnici su pokušali da dokažu da svako od nas ima telepatske sposobnosti i zapitali su se da li čovekov duh može da ode kilometrima daleko od tela, poseti neko unapred označeno mesto i vrati se sa tačnim opisom tog mesta … ?
‘Gledanje na daljinu’ zaintrigiralo je ugledne fizičare sa Istraživačkog Instituta Stanford u Kaliforniji da osmisle eksperimente koji će takvu pretpostavku moći da dokažu, uz uslov da se obave pod maksimalnom kontrolom i nataj način isključisvaka mogućnost prevare ili slučajne greške. U knjizi ‘Domet uma’, koju su objavili 1977. godine, tvrdili su da su uspeli da dokažu verodostojnost fenomena i da je ta mogućnost skrivena u svakom pojedincu!?
Ispitanici sa kojima su fizičari Targ i Putof radili bili su Ingo svon, poznati njujorški medijum i penzionisani šef policije Pet Prajs. Obojica su iskazali talenat da vide na daljinu, ponekad im je čak uspevalo i da prepoznaju odredište po nazivu, a ne samo da ga opišu, dok su u drugim slučajevima davali iskaze o pejzažu i objektima samo na osnovu koordinata na geografskoj mapi. Fizičari su zbog svog stava bili izloženi žestokim kritikama, ponekad i optužbama da su pogrešno interpretirali rezultate eksperimenata, ili da nisu obezbedili dovoljno naučne uslove za njihovo izvođenje, ali ih, zbog njihovog renomea, naučni krugovi nisu mogli ignorisati. Fizičari Rasel Targ i Harold Putof pozvali su kolege da i sami pokušaju da urade slično, ali malo njih je u tome uspelo.
Sa Petom Prajsom obavili su devet pokušaja gledanja na daljinu i rezultate su objavili u oktobru 1974. godine u engleskom naučnom časopisu ‘Priroda’. Prajsu, koji sebe inače nije smatrao naročito obdarenim paranormalnim sposobnostima, Targ i Putof su dali zadatak da opiše devet lokacija u okolini Stanforda. Naziv svakog mesta je stavljen u koverte koje su zatim bile stavljene u sef. Pola sata pre početka eksperimenta, Pet i jedan od voditelja bili bi u prostoriji, a Putof i još jedna osoba izabrali bi nasumice jedan od koverata, otvorili ga i krenuli ka odredištu. Ni Prajs ni Targ nisu znali o kojem je mestu reč, niti su u toku eksperimenta imali kontakt sa grupom na terenu.
Prva je poseta bila ‘Huver Taueru’ u krugu stanfordskog univerziteta. Pet Prajs ne samo da je dao tačan opis objekta, nego je i pogodio o kojoj je građevini reč. To je za naučnike bio, međutim, samo znak da pooštre kontrolu, pa je od tada jedino vozač otvarao kovertu i znao koji je cilj u pitanju, dok ostali u ekipi to nisu znali. Kada su stigli u marinu u Redvud Sitiju, magnetofonskatraka zabeležila je u isto vreme Prajsove reči: ‘Vidim most na pristaništu… ili kej u zalivu’.
Pun pogodak Pet Prajs postigao je prilikom sedmog ‘mentalnog izleta’ – u pitanju je bio trgovački centar za umetničke i ručne radove, gde je bilo mnogo puteljaka i nadstrešnica obraslih vinovom lozom.
On je tada rekao: ‘Vidim nešto što izgleda kao lišće… čini se da je hladno, u senci. Ne verujem da su oni, to jest posetioci, napolju na direktnom suncu… ima mnogo stabala u tom kraju sa lišćem’. Opisi su sa jedne strane bili tačni, a istovremeno i dosta uopšteni: stabla, ulice, putevi, cveće ili brežuljci uglavnom su sastavni deo većine predela i lako ih je pogoditi.
Postepeno su istraživači otkrili da ispitanik uz tačne opise osnovnih elementa daje njihovu nepotpunu ili pogrešnu funkciju. Takođe su uočili da ponekad opisi izgledaju kao obrnuta slika u ogledalu i zaključili da je u postupak uključena desna polovina mozga, jer ona kontroliše prostornu orijentaciju i intuiciju.