Rezultati istraživanja fenomena selektivne pažnje omogućavaju nam da shvatimo ‘sindrom prijema’, odnosno kako je čovek sposoban da se koncentriše na jedan razgovor usred niza bučnih razgovora koji se vode u nekoj prostoriji. Tokom eksperimenata dobrovoljci su posmatrali simbol složen od manjih sličica i opisivali ili globalnu sliku ili njene detalje.
Kada je trebalo da daju globalnu interpretaciju, kod dobrovoljaca se ‘uključivala’ oblast mozga nazvana desni lingvalni girus (u zadnjem delu mozga). A kada je trebalo da obrate pažnju na detalje, uključivala se druga oblast, takođe u zadnjem delu mozga, ali s leve strane. To je primer obrade informacije ‘odozgo nadole’, kada mozak prilagođava opažanje i tumačenje ranije opaženih informacija. Drugi primer takvog uticaja mozga na opažanje daje proučavanje opažanja nepotpunih slika ili objekata. Dobar primer toga mogao se videti u jednoj televizijskoj reklami koja je prikazivala pegavog psa ‘Dalmatinca’ u čijoj su pozadini razbacane iste takve pege. Da biste videli psa, morate prvo da ‘naučite ili saznate’ da se on nalazi u toj ‘nepotpunoj’ slici.
U ekspetimentima sprovedenim sa takvim slikama dobrovoljci nisu uspevali da prepoznaju objekte koji su u njima ‘skriveni’. Onda su im prikazivali ‘potpune’ slike – psa, lica i banane – koji su bili skriveni u odgovarajućim pozadinama. Kada bi im ponovo pokazali ‘nepotpune’ slike – vrlo lako su na njima raspoznavali skrivene predmete. Praćenje aktivnosti mozga tokom tih eksperimenata pokazalo je da su sve vreme bile aktivne oblasti mozga u blizini slepoočnica i iznad njih. Prva je ‘zadužena’ za prepoznavanje objekata i linkova, druga za pažnju i vizuelne slike. Proučavanmja su otkrila i nešto novo – da sve te oblasti, po svemu sudeći, rade zajedno, i tako nam omogućavaju da na naizgled besmislenoj slici, kada je drugi put vidimo, prepoznamo skrivenu sliku.