Kao i svaka druga ljudska realnost, tako i sram ima svoje bolesti. Neki ga priželjkuju kao da bi hteli da se kazne, da sa sebe speru prvobitni greh, koji je od njih načinio ljudska bića. Na jednom mestu u svojim Ispovestima, Žan Žak Ruso priznaje da je kao dete uživao kad bi ga njegova vaspitačica batinala po stražnjici: ‘Nalazio sam u bolu, pa čak i u samom sramoćenju neku smešu čulnosti zbog koje sam više želeo nego što sam se bojao, da je iznova doživim od iste ruke’. Kada je odveć teško, osećanje krivice, latentno kod svakog ljudskog stvorenja, javlja se u obliku opsesije, kadre da odvede čoveka u neurozu ili psihozu. Dostojevski i Kafka su stvorili romanskne svetove nastanjene ličnostima koje su izvrgnute osećanju srama čiji je uzrok nejasan, ali koje do nas stiže sa izuzetnom snagom. Junak Kafkinog Procesa – Jozef K. uhapšen je bez očevidnog razloga, trpi sve do pogubljenja nepodnošljivo breme jedne nepojmljive optužbe. ‘A to je bilo’, stoji u romanu, ‘kao da je sram trebalo da ga nadživi’.
Sa druge strane, opakom sramu, koji ponižava, bahati Rable suprotstavlja svoj orijaški smeh, lek za podmlađivanje za svakog od nas: ‘Da smeh bude čovekovo dobro’.