Bio jednom jedan čovek koji se uslovljavao samo životom. Njegovi strahovi bili su neosnovani i često iracionalni. Ipak, bili su u njemu i činili su fa nervoznim. Kako bi me se tek dopalo da je mogao da ima uzde vremena u svojim rukama i da upravlja njime onako kako bi se njemu najviše dopadalo.
Bilo je jedno veče, obično, kao i svako drugo. On je ispružen na krevetu, spokojno čitao knjigu. Iznenada, ukaza mu se jedna providna, nebeska figura. Iz dubokog mraka mu je pružila jedno klupko kanapa i reče mu: ‘Konac koji je u ovom klupku, predstavlja tvoj život. Svakog momenta ćeš biti uplašen ili ćeš misliti da postojiš da bi živeo samo teške momente. Preseci ga i, u jednom momentu u zavisnosti od dužine, ići ćeš napred za jedan sat, jedan dan ili jedan mesec’.
Sve je ovo za njega izgledalo kao predivan poklon, ali ubrzo se ispostavilo da je to mač sa dve oštrice. Počeo je da seče momente kroz koje nije ni prošao, pa čak i one doživljene sa sopstvenom ljubavlju. Na kraju stiže do tačke da upotrebi makaze, samo da bi predvideo doživljavanje jednog burnog momenta bez temeljne sigurnosti. Za kratko vreme, klupko se istanji, a njegovo postojanje proteče u vrlo kratkom vremenu.
Zaustavio se da razmisli jedan trenutak. Možda je pogrešio u svemu. Došao je do zaključka da je život mogao da bude lepši, ako se sa njim suoči bez straha i nesigurnosti. Bilo je to baš u momentu kada se odjednom probudio. Bio je to samo jedan vrlo ružan san, jedna strašna noćna mora. Klupko je bilo netaknuto.
Od tog momenta počeo je da ceni svaki trenutak svoga postojanja. Štaviše, stekao je iskustvo za življenje na jedan lep i srećan način.