Mada se grčki matematički genije uglavnom iskazivao u geometriji, postojalo je i interesovanje za brojeve sa čisto filosofske tačke gledišta. Tu nam odmah pada na pamet Pitagora, jer je on brojeve povezivao sa oblicima, i time stvorio ono što sada zovemo odnosima nizova, i smatrao brojeve kao važan aspekt harmonije vasione. Kao pratnju za ovu njegovu božansku harmoniju on je proučavao odnose između dužine žica koje vibriraju i različitih muzičkih tonova koje su one proizvodile. Ova proučavanja urodila su plodom u rukama Aristoksenosa tri veka kasnije.
Aristoksenos (slika levo) je rođen u Tarentumu, negde između 375. i 360. godine pre naše ere. Bio je učenik jednog od Pitagorinih sledbenika, a takođe i Aristotela. On nam je uglavnom poznat po svojim Elementima harmonije, koji sadrže dosta originalnog rada o muzičkim intervalima. Ovo je od znatnog interesa u svetlu muzike današnjeg doba, jer Aristoksenos nije samo istraživao intervale tona i polutona, već je išao čak do mikrotonova. Matematički, on je morao da izračuna sve ove intervale i njihove odnose, i ono što je značajno jeste da je on to učinio pomoću tehnike sabiranja rezultata, koja je identična sa našom modernom metodom logaritama. Drugim rečima, Aristoksenos je bio u stanju da sebe poštedi mučnog i dosadnog množenja pomoću procesa sabiranja. Logaritmi su otkriveni na Zapadu početkom 17. veka, ali da je Aristoksenosova knjiga bila korišćena za muzičke tekstove u zapadnom hrišćanstvu, verovatno bi bili pronađeni još mnogo ranije. Međutim, Zapad je učio muziku na osnovu Boetijevog latinskog teksta iz šestog veka, baziranog direktno na Pitagori. Aristoksenosove ideje prihvatili su istočni hrišćani sa sedištem u Vizantiji, tako da su oni praktično bili izgubljeni za zapadnu kulturu.