Da bi bolje razumeli njegov život i legende koje ga prate, moramo barem malo da poznajemo vreme i okruženje kroz koje se kretao, a Grof Saint-Germain je stupio na međunarodnu scenu u vreme koje je bilo puno kontradiktornosti. Racionalizam doba Prosvetljenja, predstavljen umovima kao što su Volter, Gete, Ruso, John Locke, Charles de Montesquieu i drugi, bio je suprotstavljen sentimentalnim i romantičnim, pa čak i reakcionarnim tendencijama. Grof Alessandro Cagliostro (1743-1795, slika levo), slavna figura na dvorovima Evrope, bio je šarlatan koliko i njegovi protivnici. Cagliostro, čije pravo ime je bilo Giuseppe Balsamo, verovatno se sreo sa St.Germainom na Siciliji. Emanuel Swedenborg (1688-1772) impresionirao je Kraljicu Louisu Ulriku, sestru Frederika Velikog donoseći joj poruku od njenog mrtvog brata. François, Vojvoda od Lorene oženio je Mariju Tereziju Austrijsku i bio prvi evropski princ koji je javno objavio svoje masonske afinitete. Koje je uostalom gajio i Grof St.Germain. U Nemačkoj, figura čuvenog Barona Minhauzena bila je povod mnogim pričama. A publika je uvek volela fantastične i neobične priče.
Grof de Saint-Germain po prvi put se uspeo u aristokratsko društvo tadašnje Evrope 1742. godine kada se vratio sa petogodišnjeg odsustva koje je, navodno, proveo na dvoru persijskog Šaha gde je izučavao juvelirski zanat. Privukao je silnu pažnju na sebe pojavivši se obučen u crno. Moda tog vremena nalagala je nošenje živih boja, satena i čipke, raznih ornamenata i raznolikog dizajna, a grof se udostojio obući crno odelo i crni šešir, cipele na kopču i ukrasiti prste gomilom sjajnih dijamanata. Tako je privukao pažnju pomodnih grofova Zabor i Lobkowitz koji su ga predstavili Francuzu po imenu Marshal de Belle Isle. Marshal de Belle Isle bio je navodno veoma bolestan čovek kojeg je novi prijatelj Saint-Germain izlečio i zauzvrat, u znak zahvalnosti, dobio apartman i laboratoriju u Parizu. Drugi izvor navodi da je apartman u Chateau du Chambord u Parizu dobio lično od Luja XV.
Grofova pojava zabavljala je tadašnje aristokrate svojim poznavanjem nauke i istorije, muzičkim talentima, svojim šarmom, visprenošću i retorikom. Tečno je govorio mnogo jezika, uključujući francuski, nemački, holandski, španski, portugalski, ruski i engleski, a poznavao je i kineski, latinski, arapski pa čak i stari grčki i sanskrt. Moguće je da je njegova neverovatna veština brzog učenja navodila ljude iz njegovog okruženja da uvide da je grof čovek izuzetnih osobina, ali je anegdota iz 1760. godine začela ideju da bi on mogao da bude besmrtan. U Parizu je te godine Grofica von Gergy čula da je Grof Saint-Germain došao na prijem kod Madame de Pompadour, ljubavnice francuskog Kralja Luja XV. Postarija grofica zainteresovala se za tu posetu jer je poznavala Grofa još od njihovog susreta, pedeset godina ranije, u Veneciji 1710. godine, pod imenom Marquis de Montferrat. Kada ga je ponovo susrela, zapanjila se činjenicom da Grof Saint-Germain nije nimalo ostareo, te ga je pitala nije li čovek kojeg je upoznala u Veneciji bio njegov otac. Grof joj je odgovorio da je on lično živeo u Veneciji na prelasku vekova i da je tada po prvi put imao čast da se nađe u njenom društvu. Iznenađena grofica izjavila je da je to nemoguće jer bi u tom slučaju Grof St.Germain morao imati barem stotinu godina jer je u vreme kada se prvi put susrela sa njim on izgledao upravo kao i sada, kao da ima 45. Grof je sa tajnovitim smeškom izjavio da to nije nemoguće i da je ustvari veoma star, a zatim nastavio da je ubeđuje da je on stvarno osoba koju je ona srela u Veneciji 50 godina ranije. Ona mu je tada poverovala i na sav glas, pred mnoštvom ljudi izjavila da je on vrlo neobičan čovek, ako ne i sam đavo! Na pomen đavola grof se strašno uvredio i demonstrativno napustio primanje.
Bio je to veoma dramatičan ulazak u parisko društvo toga vremena i ostaje misterija da li je to stvarno bio Grof Saint-Germain ili veoma vešt prevarant koji je namerno uzeo ime nekoga ko je veoma star ili već odavno mrtav i o kome podosta zna, te odlučio da započne novi život pod tuđim imenom koristeći laži i prevare. U svakom slučaju, ovaj susret je početak legende, a mnoge druge priče poput ove širile su se kao požar po Evropi toga vremena. Oko 1760. godine, Engleski list po imenu ‘The London Mercury’ objavio je prilično ozbiljnu priču koja kaže: ‘Grof Saint-Germain je jednoj svojoj prijateljici, koja je bila zabrinuta vlastitim starenjem, poklonio flašicu svog čuvenog eliksira koji je omogućavao dug život. Ona je taj eliksir spremila u fioku. Jedna od njenih sluškinja, sredovečna dama, misleći da flašica sadrži bezopasan laksativ ispila je eliksir. Kada je gospođa sutradan sazvala sve svoje sluge i sluškinje, pred njom se, umesto sredovečne dame pojavila mlada devojka, gotovo dete. Bio je to efekat eliksira. Uopšte ne sumnjam da je kojim slučajem popila samo nekoliko kapi više, sluškinja bi se na poziv odazvala dečijim plačem.’
Navodi da je lično poznavao ‘Svetu Familiju’ i da je bio pozvan na svadbu u Kani gde je mladi Hrist pretvorio vodu u vino, ili da je on lično predložio kanonizaciju na prvom Vaseljenskom saboru u Nikeji 325. godine nisu potekli direktno od Grofa, već od Lorda Gower-a koji je bio šaljivdžija i često umeo dobro da imitira poznate ljude svoga vremena pa je tako jednom prilikom Lord Gower imitirao imaginarni razgovor Grofa St.Germaine-a i Isusa Hrista. Grof St.Germain nikada nije poricao ovakve tvrdnje jer su mu sigurno pribavljale veliku pažnju. No, u slučaju Grofa St.Germaine-a nalazimo na problem: koje od
silnih priča koje su o njemu kružile istina i koje su od tih priča stvarno o njemu? Bertold Volz se, dvadesetih godina prošlog veka, posvetio istraživanju na ovu temu. Otkrio je da je Duc de Choiseul (1719-1785), klerik i njegov stari neprijatelj koji je bio neverovatno ljubomoran na grofa, unajmio čoveka koji je ličio na grofa St.Germaine-a sa zadatkom da putuje unaokolo, preteruje u svemu što radi i izigrava budalu ne bi li pomračio ugled koji je grof uživao gde god se kretao. Ili je i ovo jedna od njegovih priča dizajnirana da potpomogne legendu?