Verujem da sam se borio za pravedan cilj i odbio sam pobeći od svojih dužosti kad su mi nacisti, nedugo nakon njihovog konačnog sloma, ponudili da me sa podmomicom prebace na sigumo utočište van zemlje – oficir Vidkun Kvisling, Niimberg, 1945. godine.
Admiral flote Donitc preuzeo je upravljanje nacističkom Nemačkom, i svaka podmomica, brod, čamac i luka koje su Nemci još uvek držali u svojim rukama nakon Hitlerove smrti, bili su pod njegovim zapovedništvom. On je mogao biti savršen naslednik za orkestriranje taktičog bega – bega koji bi omogućio da nemačke žrtve i preduzeta istraživanja ne budu uzaludni i, ukratko, koji bi omogućio širenje semena Četvrtog Rajha. Mnogi nacisti odlučili su ostati i suočiti se sa sigurnom smrću, usprkos tome što je Kriegsmarine imala najveću podmomičku flotu na Atlantiku i spremnosti momarice da nastavi borbu iz Norveške. Oni su imali kuda pobeći, ali mnogi su čeznuli za mučeništvom i znali su da je u toku sprovođenje šireg plana – stvaranja Četvrtog Reicha.
Kvinsling je želeo umreti kao nacist i nije pokazao nikakvo kajanje, kao ni oni koji su obešeni u Niimbergu. Njihova samouverenost poticala je od krivog uverenja da će ih jednom smatrati mučenicima. Hitler, Himler, Gebels i mnogi drugi visoko rangirani nacisti počinili su samoubistvo – a oduzimanje vlastitog života bila je uobičajena stvar kroz istoriju kada bi bitka bila izgubljena, a javno poniženje i pogubljenje neminovno. Oni koji su počinili samoubistvo prilikom konačnog sloma Nemačke, i oni koji su se suočili sa suđenjem u Nirnbergu učinili su to znajući da bi svojim begom ugrozili tajne baze i utočišta, kao i prognaničke zajednice koje su cvetale u Južnoj Americi i širom sveta. Šanse da će se Četvrti Rajh pojaviti uz tako mnogo nestalih uglednih nacista bile su minimalne, i Nemci, pedantni i marljivi kao i uvek, znali su tu činjenicu. Žrtve su bile nužne. Admirala flote Karla Doinitca, drugog Firera nacističk Nemačke, i njegovu vladu priznale su mnoge zemlje širom sveta nakon objavljivanja Hitlerove smrti i Doinitcovog unapređenja. Medutim, njegovo unapređenje takođe je značilo da se našao na idealnom položaju da pomogne nacistima u njihovom planu bega iz Evrope. Doinitcu je kao ratnom zločincu suđeno zajedno s ostatkom nacističke hijerarhije, ali je pošteđen smrtne kazne i umesto toga osuđen na 10 godina služenja kazne u zatvoru Spandau u Berlinu. Tokom suđenja, Doinitc je tvrdio da se on borio samo u legalnom ratu, i da nije bio upoznat s bilo kakvim ‘zverstvima’ koja su počinili nacisti. Takođe je tvrdio da nije znao ništa o ‘konačnom rešenju’.
Albert Šper gnušao se nacizna i kajao se zbog svoje uloge u Trećem Rajhu, pa ipak je dobio 20 godina! Doinitc je, s druge strane, želeo da njegova momarica u potpunosti stoji iza nacističog pokreta, do te mere da je 14. februaa 1944. izdao direktivu po kojoj njegovi mornarički oficiri moraju ne samo prihvatiti, nego prigrliti nacizam’. Sav oficirski zbor mora biti toliko indoktriniran da se oseća suodgovomim za nacional-socijalističku državu u njenoj potpunosli. Oficir je predstavnik države. Isprazna trabunjanja da je oficir apolitičan obična su besmislica. Donitcova blaga zatvorska kazna neobična je u svetlu negove neobuzdane strasti prema nacizmu, ali njegova direktiva takođe se kosila s doslovno svim pravilima u nemačkim oružanim snagama. Vojno zapovedništvo, a u određenoj meri i Luftwaffe, klonili su se politike, i bili su prvenstveno skoncentrisani na rat, ali Donitc je utvrdio da je ‘biti apolitičan obična besmislicu’. Njegov zahtev za lojalnošću mogao je objasniti nestanak podmomica, i zašto je tako velik broj njih viđen u mesecima i godinama nakon završetka rata – posebno u svetlu onoga što je napisao Albert Šper 10. decembra 1947. godine , u zatvoru Spandau: ‘Uprkos svom ličnom integritetu i pouzdanosti na ljudskom nivou, Donilc ni u kom pogledu nije promenio svoje mišljenje o Hitleru. Do današnjeg dana, Hitler je još uvek njegov vrhovni zapovednik’. U svojoj poslednjoj političkoj izjavi, Hitler je pozvao sve naciste da ne odustanu od borbe pod bilo kakvim okolnostima, nego da, gde god bili, nastave s borbom protiv neprijatelja Domovine. Hitler je zatim imenovao svog naslednika nakon što je Geiringa i Himlera proglasio izdajicama: ‘Admirala flote Doinitca imenujem predsednikom Rajha i vrhovnim zapovednikom Wehrmachta’.
Hitler je izabrao svog najodanijeg oficira i jedinu osobu za koju je verovao da može povratiti moć Rajha. Kako je primetio ugledni istoričar Chester Wilmot: ‘Važnost koju je Hitler pridavao zadržavanju ovih podmorničkih baza odražavala je rast moći Doinitca, koji je brzo postajao njegov najuticajniji savetnik. Hitler je cenio Donitca, i bio je tako fasciniran sposobnostima novih podmornica i mogućnošću okretanja ratne sreće na Atlantiku da su se od početka 1945. njih dvojica skoro svakodnevno savetovali. Sa sposobnošću novih podmornica da ostanu ispod površine tokom celog puta od Evrope do Južne Amerike ili Antarktika, šanse ili verovatnoća da će nacistička ratna mašinerija uspeti pobeći bile su drastično povećane, kao i sposobnost izlaženja na kraj s britanskom i američkom mornaricom. Na Firerovoj mornaričkoj konferenciji 3. januara 1945. godine, Doinitc se hvalio kako nove podmornice opremljene disalicama mogu postizati uspehe u vodama u kojima je Nemačka morala prekinuti s operacijama pre više od tri godine. Doinitcove tvrdnje iz 1945. nisu bile ništa novo: još 1943. tvrdio je da će nove podmomice otvoriti potpuno nove mogućnosti, a njegova hvalisanja značila su da je Hitler dao najveći prioritet izgradnji Donitcovih podmornica.
Vera koju je nacističk hijerarhija imala u nove podmomice nikad se nije smanjila, čak ni kad su ruski vojnici počeli nadirati u Nemačku. 6. marta 1945. godine, Gebels je progovorio o osećajima nacističke elite: ‘Danas ima još dosta nade. Naše podmomice moraju se boriti svom snagom; iznad svega, može se predvideti da ćemo, s uključivanjem novog tipa podmomica u borbe, postizati daleko bolje rezultate nego s našim starim podmomicama. Gebels je u svom ratnom dnevniku još jednom spomenuo koliko je nacistička hijerarhija bila zadovoljna: ‘Očigledno, oživljavanje našeg podmorničog ratovanja imalo je velikog uticaja na rat’. Gebels je o oživljavanju koje je primetio pisao 28. marta 1945, samo mesec dana pre svoje smrti u navodnom očajanju! Doinitc, kao Hitlerov najpouzdaniji glasnik nakon Gebelsa, bio je upoznat s nacističkim planovima za Istok, kao i s postojanjem koncentracionih logora. I premda neki istoričari tvrde da mu nije trebalo suditi za ratne zločine, usprkos brojnim dokazima koji govore suprotno, jedini aspekt koji bi trebao biti neočidan u vezi s Doinitcovom kaznom u Nirnbergu je njena dužina. Njegova blaga kazna posledica je njegove saradnje u pružanju neproenjivih informacija saveznicima, posebno zato što je znao doslovno sve o zagonetnim podmornicama koje su se
pojavljivale širom sveta nakon rata. Britanija, kao zemlja koja je zarobila Doinitca, izvukla je najveću korist od Donitcovih informacija i, kako je njegovo hvatanje 23. maja 1945. bilo drugi put da ga zarobljavaju Britanci, britanski ispitivači znali su tačno kako od njega mogu izvući odgovore koji su im potrebni.
Godine 1918, u poslednjim danima Prvog svetskog rata, Donitca je zarobila Britanska ratna momarica. Poslali su ga u logor za ratne zarobljenike, nakon čega je prebačen u Mandestersku kraljevsku ludnicu. Nakon detaljnih psiholoških testova, potvrdeno je da je ‘lud’, i ostavljen je na ‘lečenju’ koje je trajalo godinu dana. Usprkos Gebelsovim komentarima da je Donitc ‘vrlo hladan
i realističan kalkulator’, vreme koje je Dojnitc proveo u ludnici ostavilo je mentalne ožiljke koji bi izbili na površinu da su mu ponovno zapretili utamničenjem. Taj strah i njegova odanost Trećem Rajhu zmačlli su da nije imao drugog izbora nego odbaciti razmišljanja o predaji kada je 1. maja 1945. godine prvi put čuo da postaje naslednik nakon Hitlerove smrti. Donitc je tada objavio Wehrmachtu: ‘Nastaviću s borbom protiv Britanaca i Amerikanaca sve dok me oni budu ometali u borbi protiv boljševizma. Kako je Donitc još uvek zapovedao velikom momaricom i s dovoljno Wehrmachta da i dalje stvara probleme saveznicima, njegovo saopštenjee bilo je pretnja koje su posebno ozbiljno shvatili zapadni saveznici; uvideli su da mir još nije ni izbliza siguran, i da bi bezuslovnu predaju možda trebalo ponovno razmotriti.
Londonski Times, dan nakon Doinitcovog saopštenja, preporučio je oprez: Donitc bi mogao okupiti silu koja je dovoljno jaka da izazove probleme. Borbeni duh momarice verovatno je još uvek visok. Impresivan broj nemačkih podmomica nalazi se u Norveškoj, gde neprijatelj ima i oko 200.000 pripadnika kopnene vojske i više stotina aviona. Tako se čini verovatnim da Donitc razmišlja o tome da se utvrdi tamo, a ne u pregaženom Rajhu ili u južnoj regiji koja je sada ugrožena i sa severa i s juga. Tu odluku može donekle odlagati, ali ne i promijeniti. S obzirom na Donitcovo obećanje da će nastaviti s borbom i veliku silu koja je još uvek bila pod njegovim zapovedništvom, i imajući u vidu strahove saveznika, je li moguće da je sklopljen mir – mir koji je imao jamstva za obe strane? Donitc je mogao tražiti da Nemača bude obnovljena, a ne ponižena kao u Versaju, da se zapadni saveznici bore protiv širenja boljševizma, i obzirnost, ako već ne i blagost od strane pobednika, ukljudujući i ulepšavanje njegove lične ratne prošlosti, u zamenu za potpunu predaju i odavanje tajnih informacija vrlo osetljive prirode. Samo nedelju dana nakon što je Donitc objavio da će se rat nastaviti sve dok postoji boljševizam, naredio je predaju svih nemačih snaga. Sve činjenice govore da je Doinitcova prošlost bila zataškana, i suprotno zdravom razumu istoričari glavne struje ni danas ne smatraju da je Doinitc igrao važnu ulogu u nacističkoj Nemačkoj. Blagost je pokazana tako kratkom zatvorskom kaznom, zapadni saveznici prepoznali su komunističku pretnju, a zapadna Nemačka uzdignula se iz pepela u kojem je bila u maju 1945. i postala jedna od najmoćnijih evropskih zemalja, a mnoge velike kompanije koje su financirale Nacističk stranku stvorile su goleme konglomerate.
Osim što je formalno pozvao na predaju Nemače i završetak rata u Evropi, Doinitc je ostao nemački predsednik još tri nedelje, i britanske snage uhvatile su ga tek 23. majaa 1945. Dinitc, kojeg su Britanci dvaput uhvatili, i koji se i protiv svoje volje divio britanskoj pomorskoj tradiciji – što mu nije nimalo ublažilo njegovu mržnju prema Britaniji, bio je jedina osoba koja je znala tačnu situaciju u vezi s nemačkim podmomicama, uključujući nove i moćne podmornice tipa XXI. Donitc je takođe bio jedan od ljudi koji su znali gde se nalazi baza u Neuschwabenlandu, i što je sve bilo transportirano tamo i natrag. I s informacijama koje su tako važne ne samo za nacionalnu, nego i za svetsku sigumost, Doinitc je mogao odati onoliko malo ili puno koliko je želio, koliko god da su njegovi obaveštajni podaci bili minimalni ili nepotpuni, bili su neizmerno dragoceni.
Doinitc je bio impresivna osoba, i u ranim fazama rata zadivio je Hitlera svojom lojalnošću i pronicljivošću. Donitc je primio svoju nagradu 31. januara 1943. godine, kada je unapređen na položaj Vrhormog zapovednika momarice. U jednom od svojih inauguracijskih govora pred probranom oficirskom elitom, Donitc je utvrdio da je ‘nemačka podmornička flota ponosna što je za Firera, na drugom delu sveta, u zemlji Šhangri-La, sagradila neosvojivu tvrđavu’. Bila je to dojmljiva izjava koja je poticala odanost njegovih oficira i ulevala ponos Hitleru i Kriegsmarineu. Oficiri su Doinitcovu izjavu s entuzijazmom proširili Kriegsmarineom, jer su svi koji su je čuli verovali u tu mogućnost. Jedan istočnonemački izvor, čovek koji je služio u Kriegsmarineu imao je priču o Neuschwabenlandu iz prve ruke. On je tvrdio: ‘Neuschwabenland je, nakon Evrope, bio u ruševinama i Norveška, potpuno u Nemačkim rukama, postala je jedina održiva baza za operacije. Kada je odlučeno da je za nemačku naciju najbolja predaja, oni koji su mogli, otišli su, i potražili spas u podmorničkim konvojima. Antarktik je bila tajna, ali stalno su kružile glasine, i samo za najpredanije postala je utočište. Većina onih koji su imali detaljna znanja o Neuschwabenlandu nije dočekala kraj rata, a od onih koji jesu, većina je ili pogubljena, ili je počinila samoubisvo, ili su poslani u ruske gulage… Bolje su prošli samo oni koje su zarobile britanske snage, ali nakon ispitivanja zabranjeno im je da ikada više spominju svoje ratne poduhvate. Pretnja otkrivanjem štetnih veza iz vremena rata držala je Nemce tihima, a saveznicima
je pomogla da zataškaju istinu’. Nemačog mornaričkog oficira koji je ovo ispričao zarobili su Rusi i poslali u Sibir na 1š godina, nakon toga, vratio se u komunističku Istočnu Nemaču. Nasuprot tome, Doinitc je proveo 10 godina u zatvoru i živeo u slobodnoj Zapadnoj Nemačkoj. To je kod oficira izazvalo ogorčenje, posebno zato što se istoričari glavne struje ne usuđuju ni pisati o nacističkom utočištu naAntarktiku ili Donitcovoj strasti za nacionalsocijaliznom. Je li Doinitc govorio istinu kada je 1943. spomenuo ‘zemlju Šhangri-La’? S Kerguelenom koji je bio korišten kao nemačka podmornička baza i Neuschwabenlandom koji je još uvek bio u nemačkim planovima, Doinitc je znao da će njegova izlava impresionirati Hitlera. Nažalost, budući da je većina dokumenata – uključujući beleške s govora, memoare i dnevnike – u vezi s nacističkim planovima za Neuschwabenland uništena, nestala, ili je pohranjena u nekim tajnim arhivima, nervozne vlade ismejale su svaku sugestiju da bi Antarktik mogao biti nacističko utočište. Načeti tu temu značilo je izvrgnuti se podsmehu. Međutim, Doinitcovi govori daju dovoljno nagoveštaja da se zapitamo nije li celo jedno poglavlje Drugog svetskog rata namerno zataškano. Godine 1944. Donitc je najavio: ‘Nemačka momarica u budućnosti mora izvršiti velik zadatak, Nemačka momarica zna sva skrovita mesta u okeanima, i zato će, bude li nužno, biti vrl lako odvesti Firera na sigumo mesto s kojeg će imati priliku sprovesti svoje kočadne planove’. Kriegsmarine je zaista pumo proputovala, bila je lojalna i odvažna u svojim poduhvatima. Nemačke podmomice često su posećivale istočnu obalu Amerike, putovale su ispod antarktičog leda, pa čak i uz estuarij reke Mersey u Engleskoj.Ali njihov najzanimljiviji podvig bilo je otkrivanje podvodnog prolaza ravno kroz Antarktik putem povezanih podzemnih jezera, pećina, raspuklina i drevnih tunela u ledu. Saveznici su Donitcove tvrdnje shvatili ozbiljno, posebno nakon Hitlerovog zagonetnog samoubistva – bili su svesni da je Antarktik mogao biti ‘sigumo mesto’ o kojem je govorio Doinitc. Britanci su se već bili posvetili tome, ali Amerikance je na delovanje potaknula tek Donitcova izjava iz 1946, navodno dana tokom suđenja u Nirnbergu, u kojoj se hvalio o ‘nepovredivoj tvrđavi, rajskoj oazi usred večnog leda’. Britanija, koja je već istražila ‘nepovredivu tvrđavur’, pomogla je SAD tajno ih opskrbivši kartama Antarktika, dok je javno, zajedno s Čileom, Argentinom i drugim zemljama koje su polagale pravo na Antarktik, izražavala nezadovoljstvo planiranom operacijom Highjump. Britanska pomoć u opskrbljivanju ovim geografskim kartama – sličnim norveškim kartama koje je 1938. koristila Deutsche Antarktische Expedition – nije pokazivala celu sliku. Informacije koje je Doinitc preneo Britancima i verojatno uništenje baze u Neuschwabenlandu koje su izvele britanske snage značili su da Amerikanci nisu detaljno istražili Queen Maud Land (Neuschwabenland). Nema objašnjenja za ovaj njihov propust, iako su iznesene mnoge špekulacije. Najverovatniji razlog je to što ovo područje nije bilo tako dobro istraženo ranije u tom veku, ali moramo se zapitati nije li uzrok i to što su Britanci tamo došli prvi, ne ostavivši za sobom ništa što b iAmerikanci mogli naći. Međutim, operacija Highjump ipak je navodno otkrila dokaze o drugim bazama – iako su, slično kao kod britanske ekspedicije na Antarktik, prava otkrića operacije Highjump takođe bila zataškana. Doinitc je imao jedinstveno znanje o Antarktiku, ali ono što je bacilo više svetla na zaboravljenu antarktički front bilo je njegovo znanje o nemačkim podmorničkim bazama u Norveškoj i tamo stacioniranim podmomicama, kao i o vezi između Norveške i Antarktika. Dok je važnost Norveške za Donitca, Hitlera i Kriegsmarine bila dobro poznata, neki od pravih razloga za početnu invaziju na Norvešku manje su poznati, i dodaju još više tajnovitosti istoriji Drugog svetskog rata i antarktičkog fronta.